Foto: Balans
Nedjelja je svanula tiho, onako kako znaju svitati dani pred velike godišnjice. Vazduh miran, grad običan na prvi pogled, a ispod te običnosti stoji datum koji Tuzla nikada nije naučila nositi bez tereta. Sutra je 25. maj. Najtužniji dan u historiji grada. Dan kada je na Kapiji ubijena mladost.
Sedamdeset i jedna mladost. Sedamdeset i jedno ime i prezime. Alem, Lejla, Pera, Šemsa, Nenad, Sandro… A Sandro još dijete, maksum. Čovjek s godinama nauči da brojevi otupe, ali imena nikada. I zato Kapija nije statistika. Nije ni politička tema za godišnje govore. Kapija je zbir prekinutih života i roditelja koji su ostali da žive ono što niko ne bi smio živjeti.
Neke od tih roditelja poznajem dugo. Sa Zinetom Hidanović sam popio mnogo kafa. Pričali smo o svemu, najmanje o običnim stvarima. Kod roditelja koji su izgubili dijete tuga ne prolazi, samo nauči da sjedi mirnije. Zineta nikada nije tražila sažaljenje. Govorila je o pravdi. O suđenju Novaku Đukiću koje je pratila kao da prati posljednju mogućnost da država pokaže da postoji zbog ljudi, a ne zbog procedura. I svake godine ista slika, roditelji traže pravdu, mediji prenesu izjave, političari pošalju saopštenja, a Novak Đukić se kobajagi liječi po srbijanskim banjama. Repriza koja traje godinama. Samo su roditelji umorniji, a tuga dublja.
Dan pred takve datume uvijek čovjeka vuče običnim stvarima. Kao da se život namjerno pravi normalan. Popijem kafu, nahranim mačka, odem do pumpe po cigare, do pekare po hljeb. I sve izgleda kao sasvim obična nedjelja.
Javio mi se jutros Suadin Strašević. Profesor i istraživač koji historiju ne traži po kancelarijama nego po šumama Ozrena, među zaboravljenim tragovima i kostima vremena. Takvi ljudi još vjeruju da istina vrijedi i kad je niko ne plaća. Kratko popričamo, pa svratim do nene. Godine je polako savijaju. Bole je noge, ruke, leđa. I pamćenje je izdaje pomalo. Vrijeme sve pohaba. Ako propadne čelik, kako neće čovjek koji je cio život nosio brige.
Odem i do njive. Rodila trešnja. Uberem malo, tek da probam. Vrati me okus pravo u djetinjstvo kad smo ih krali pa bježali od ljutitih vlasnika. Danas više nema ni djece koja kradu trešnje ni ljudi koji ih čuvaju. Ostale voćke i uspomene.
Kasnije skuham kafu napolju, dok još ima sunca. Naiđe komšija, zvat ćemo ga Ferid. Djeca mu po Sloveniji i Austriji, on ostao sam ovdje. Kaže, napatio se kroz život, a sad kad ima nešto para i mira, nema zdravlja. “Da mi je ovo bilo prije trideset godina…” govori više sebi nego meni. Radio u TTU-u, Rudniku, vozio kamione, bagere, pravio kuće. “Za svašta me Bog dao”, kaže tiho, s onom tugom koju imaju ljudi koji su cijeli život radili, a nikad nisu stigli živjeti.
I tako prođe dan. Malo pisanja, malo razgovora, malo misli koje same odlutaju gdje ne želiš.
Sutra će Tuzla opet stati kod Kapije. Neko će proučiti Fatihu, neko zapaliti svijeću, neko samo šutjeti. Ines će već večeras ostaviti pismo svom Sandru, na nju sam ponosan. Takva istrajnost i intimnost se ne sreće. Roditelji će opet čekati pravdu koja kasni toliko dugo da vrijeđa i mrtve i žive.
A Tuzla je te djece dostojna bila i onda kada ih je ispraćala. Na Slanoj Banji zajedno su ih sahranjivali fra Petar Matanović i efendija Muhamed Lugavić, babo gradonačelnika Tuzle, Zijada Lugavića. Mladi svih vjera ležali su jedni pored drugih, baš kako su zajedno i živjeli. Govorilo se tada da ne može tako, da postoje pravila i dekreti, ali Lugavić je odlučio klanjati dženazu. Jer postoje trenuci kad je čovječnost veća od svake podjele.
I grad će, kao i svake godine, pokušati preživjeti 25. maj dostojanstveno. Bez velikih riječi. Jer postoje tuge koje su toliko velike da ih samo tišina može podnijeti.
(V.M.)