Foto: Balans
Utorak, deveti juni.
Sunce se probudilo prije mene. Nije da se takmičimo, ali u posljednje vrijeme uglavnom pobjeđuje. Mačak i ja na nogama već oko sedam. Skuham kafu, njemu doručak, sebi nekoliko minuta mira prije nego što krenem provjeravati šta se preko noći desilo u svijetu.
Na telefonu mi iskoči status: Kada umreš, tvoja žena će se opet udati. On će voziti tvoje auto, stanovat će u tvojoj kući i spavati u tvom krevetu!
A ispod komentar: Meni se isto to desilo, a bio sam živ!
Nasmijem se naglas, k’o da sam lud. Nije mala stvar danas pronaći nešto što će čovjeka iskreno nasmijati prije prve kafe. Humor je postao posljednja linija odbrane od stvarnosti. Dok ga imamo, nismo potpuno izgubili bitku.
Krenem na posao.
A tamo stvarnost, po običaju, nije raspoložena za šalu.
Jutarnje vijesti donose informaciju da je zatražen pritvor za muškarca koji je kod Banovića ubio čovjeka dok je kosio njivu. Ranio mu i suprugu, pa pobjegao. Kasnije je uhapšen.
Čovjek zastane nad takvom viješću. Njiva, kosa, ljetni dan. Sve ono što bi trebalo mirisati na život. I onda rafal. Teško je pronaći logiku tamo gdje je odavno nema.
Odmah zatim druga vijest.
Vlada Tuzlanskog kantona i doktori postigli su dogovor. Plate rastu, štrajk se prekida. Pacijenti mogu odahnuti, doktori također. Jedino će se budžet vjerovatno neko vrijeme držati za glavu, ali svako ima svoje brige.
Nedugo nakon toga stiže vijest da je uhapšeno trinaest osoba zbog nelegalnog oružja.
Nekada su ljudi skupljali markice, salvete i sličice fudbalera. Danas skupljaju puške i pištolje. Kao da se spremaju za nešto što niko normalan ne želi ni da pomisli. Srećom, neko je pokucao na vrata prije nego što je bilo kasno.
Crna hronika nastavlja svoju smjenu.
Predložen pritvor muškarcu koji je pokušao zapaliti Kuću plamena mira. Neko bi pomislio da je riječ o momku kojeg je ponijela mladost i nepromišljenost. Onda pročitaš da čovjek ima skoro četrdeset godina.
Godine očigledno ne dolaze svima s mudrošću. Nekima dođu same.
Poslijepodne odlučim pobjeći među ljude.
Kafa s Durmom. Vrućina se spustila nad grad kao mokar peškir. Razgovaramo o planovima, poslu, obavezama i svim onim sitnicama koje nikada neće završiti u vijestima, a zapravo čine najveći dio života.
Kasnije svratim do Ramiza.
Progovorimo koju riječ, više reda radi nego potrebe. Neke ljude ne moraš viđati svaki dan da znaš da su tu. Dovoljno je nekoliko minuta razgovora i nastaviš dalje nekako lakši.
U međuvremenu stiže i politička vijest.
Premijer Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić ugostio je ministra u Vladi Srbije Usamu Zukorlića. Razgovarali su o saradnji između Sandžaka i Tuzlanskog kantona, o aerodromima, putevima i povezivanju ljudi.
Dok čitam, sjetim se njegovog oca Muamera Zukorlića. Ostalo je mnogo njegovih izjava koje se i danas prepričavaju. Jedna od njih posebno odzvanja: Razlika između pametnih, polupametnih i glupih je samo u vremenu shvatanja. Pametni shvate na vrijeme, polupametni kad počne da se dešava, a glupi kad se nešto već desi.
Kad pogledaš dnevne vijesti, čovjek se zapita kojoj grupi pripada većina nas.
Pred kraj dana svratim do bankomata.
To je jedno od rijetkih mjesta gdje uvijek ulaziš s nadom, a izlaziš sa manje nego što si očekivao.
Podignem gutu i krenem kući.
Dok vozim, razmišljam kako su dani zapravo čudna mješavina svega. Malo tragedije, malo politike, malo apsurda i ponešto prijateljstva. Ujutro te nasmije nepoznati čovjek na internetu, do podne čitaš o zločinima koje ne možeš razumjeti, a navečer sjediš s ljudima s kojima ti je dovoljno popiti kafu da dan dobije smisao.
Možda zato i ne pamtimo godine po velikim događajima nego po malim trenucima. Po ljudima. Po razgovorima. Po onima koji nas nazovu bez razloga ili sačekaju na kafi bez žurbe.
Jer kad se ugase kamere, zatvore portali i prestanu stizati vijesti, na kraju ostane samo život.
A on se, srećom, još uvijek ne sastoji samo od naslova.
(V.M.)