Foto: Ilustracija
Srijeda je, deseti juni. Sunčano jutro, ono što vas već u sedam sati podsjeti da je ljeto stiglo prije nego što ste ga pozvali. Kafa na brzinu i odmah na teren.
Dino i ja sjedimo u Friendsu. Pijemo kafu, sabiremo misli za dan koji tek počinje. Za stolom pored nas pet-šest prijatelja. Pričaju svi odjednom, smiju se, nadvikuju se, mašu rukama. U jednom trenutku počinju imitirati kako izgledaju ljudi u ludnici. Posmatram ih nekoliko minuta i pomislim kako za ozbiljno istraživanje te teme vjerovatno nije potrebno ići dalje od tog stola. Materijala ima sasvim dovoljno.
Kafa završena, pravac Čelić. Sat vožnje od Tuzle. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice doniralo medicinsku opremu Domu zdravlja. Lijepa priča. Takve vijesti danas nekako prolaze tiho, a vrijedile bi da ih čujemo glasnije. Prioritet u liječenju imaju Romi, ljudi kojima je zdravstvena zaštita često bila daleko više želja nego pravo.
Tu su i kolege. Neimarlija i Mirela. Neimarlija mi daje novac da kupim neni kafu. Kaže da mu je drago vidjeti nenu. U vremenu kada ljudi često zaborave i nazvati jedni druge, neko se sjeti starice koju je upoznao preko mojih fotografija i priča. Gospodin. Nema tu velike filozofije.
Poslije snimanja doručak, pa nazad za Tuzlu.
A onda novo snimanje. Panonska jezera. Svečano otvaranje turističke sezone. Kažem svečano, mada je atmosfera nekako nije bila svečana, bila je onako, kao da nešto fali. Možda je do mene. Mada, iskreno, sumnjam.
Snimamo kadrove jezera. Muškarci se kupaju u širokim šorcevima koji više liče na padobrane nego na kupaće gaće. Žene, s druge strane, nose sve manje kostime. Priroda je očigledno rasporedila hrabrost neravnomjerno.
Gledam kupače i sjetim se nekih drugih ljeta. Nekad su muškarci na kupanje dolazili u slip gaćama. Nije bilo sakrivanja. Stane čovjek pred ogledalo, vidi stomak, vidi noge, vidi sve nedostatke i kaže: Dobro je, idem. Danas se pola metra platna koristi da se sakrije ono što su nekada dva trougla tkanine nosila s ponosom.
Ne znam šta se desilo. Možda smo napredovali. Možda smo nazadovali. Ali jedno znam, nestale su slip gaće. A s njima, čini mi se, i jedan dio samopouzdanja.
Negdje između dva snimanja stiže vijest da je u petak kraj školske godine u Tuzlanskom kantonu. Djeca će završiti nastavu uz himnu Bosne i Hercegovine. Posebnu simboliku daje činjenica da istog dana reprezentacija Bosne i Hercegovine počinje nastup na Svjetskom prvenstvu. Učenici će moći doći u školu u dresovima reprezentacije i sa zastavama.
Lijepa slika.
Djeca koja još vjeruju da je moguće navijati svim srcem. Bez kalkulacija. Bez komentara na društvenim mrežama. Bez pitanja šta će ko reći.
Pred kraj dana svratim u Bingo po nekoliko sitnica. Naravno, i po kafu za nenu. Onu koju je platio Neimarlija.
Sjednemo nas dvoje na po šoljicu. Gleda pakovanje, pa mene.
Otkud on zna kakvu ja kahvu volim?
Pogodio, neno.
Klima glavom i otpije gutljaj.
Danas se svako zasitio svega. I ljudi i stvari. Pa prenivlja, njen izraz za zanovijetanje. Mijenja sve redom, pa i kafu. A nije to dobro. I sama sam takva.
I ostane mi ta njena rečenica u glavi.
Možda je stvarno tako. Zasitili smo se svega. Vijesti traju jedan dan. Ljudi nekoliko minuta. Lažna prijateljstva dok traje interes. Ljeta dok ne ugrije previše. Kafe dok se ne pojavi neka nova.
Prođe tako i ova srijeda. Puna događaja, ljudi, kilometara, kamera i kupača. Puna priča koje će već sutra zamijeniti neke nove.
Svega ima.
Samo mi se čini da pomalo nestaje ono što su nekad simbolizovale obične slip gaće, da čovjek bude ono što jeste, bez skrivanja, bez foliranja i sa malo više ponosa nego što ga danas viđamo.
A možda sam samo ostario dovoljno da primjećujem takve stvari.
(V.M.)