Foto: Balans
Ponedjeljak je, osmi juni. Kao i svaki osmi u mjesecu, dan ni tamo ni ovamo. Nije vrijeme ni za platu, ni za topli obrok, ni za godišnji odmor. Nekako visi između svega, kao stara sijalica u hodniku koja još radi, ali joj više niko ne vjeruje. Nema razloga da ni danas bude drugačije.
Jutarnji rituali se ne preskaču. Kafa da čovjek dođe sebi i hrana za mačka da mačak ne dođe po svoje. Neke stvari u životu jednostavno moraju biti na vrijeme.
Krećem na posao. Stanem na pumpu po cigare i još poneku sitnicu bez koje, navodno, ne možemo živjeti. Ujutro stižu vijesti. Lijepe i teške, kako to već ide kod nas.
Prva je ona koja čovjeku izmami osmijeh. Klub Zmajevo srce, koji okuplja osobe sa Down sindromom, pravi najveću zastavu Bosne i Hercegovine. Biće predstavljena na Trgu slobode u Tuzli za vrijeme prve utakmice naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Lijepo je znati da još postoje ljudi koji vjeruju da se velike stvari mogu napraviti srcem, a ne samo budžetom.
A onda druga vijest.
U Živinicama stradao radnik. Pao sa skele.
I uvijek čovjeka presiječe ista misao. Ujutro izađeš iz kuće zdrav, pozdraviš svoje, kažeš vidimo se poslije, a ne znaš šta te čeka iza prvog ugla. Nekad se kući vratiš sam. Nekad te vrate drugi. Život je čudna i često nepravedna računica.
Poslije podne odem s Ramizom tražiti zvučnik. Treba nam jedan sa ulazom za mikrofon. Nema ga nigdje. Sve su sad neka moderna čuda. Bluetooth, wireless, aplikacije, povezivanja preko svemira i satelita. Mi tražimo obični ulaz za mikrofon kao da kupujemo dio za parnu lokomotivu.
Prije snimanja kafa s Dinom. Poslovne teme, životne teme i poneka škakljiva. Sve ono o čemu pričaju ljudi koji su dovoljno stari da znaju kako stvari funkcionišu, a dovoljno mladi da ih i dalje nerviraju.
Sa Daliborkom odlazim na snimanje kod Ade. Tema ozbiljna, jučerašnje ubistvo u Banovićima i pokušaj ubistva još dvije osobe. Sve počinio jedan čovjek. Uhapšen i predat Tužilaštvu.
Ado, kao i uvijek, smiren, precizan i odmjeren. Uvijek pomislim da je vjerovatno najbolji portparol u Tuzlanskom kantonu, a možda i šire. Nema kod njega greške. Jučer kosio avliju, danas objašnjava kako je neki luđak iz Banovića ispalio dvadeset metaka u komšiju. I jedno i drugo radi s istom ozbiljnošću.
Tu su i Devleta i kolega. Zvat ćemo ga Sulje. Moj drug.
Prisjetismo se vremena kada smo zajedno putovali na posao. On imao auto, ja nisam imao ni vozačku. Godinama tako. Dijelili kilometre, jutarnje kafe i priče koje su tada izgledale važne. Danas se više ni ne sjećamo pola njih.
Živimo u istom kraju. Nije to mjesto kojim se ljudi obično hvale na razglednicama. Ali šta je tu je. Da smo birali gdje ćemo se roditi, vjerovatno bismo obojica izabrali neku lokaciju s pogledom na more. Ovako imamo pogled na realnost.
Kad završih posao, krenem kući.
Moj Golf već danima nešto pišti. Ne prestaje. I svaki čovjek koji sjedne u auto prvo pita:
Šta ti ono pišti?
Ne znam.
Pitao majstora.
Ne zna ni on.
Nek pišti. Pištim i ja od muke, pa nikom ništa.
Usput svratim kod nene.
Čeka me spremna sa spiskom za Bingo. Na papiru svega i svačega. Kafa, ulje, šećer, sapun, ovo, ono…
Napuni se korpa.
Račun 69 maraka.
Gledam u račun pa gledam u korpu.
Ja za dva dana potrošim više i ne znam na šta. A oni stariji ljudi razvuku marku kao da je od gume. Skromnost je valjda vještina koja dolazi s godinama. Ili s iskustvom da si nekad imao mnogo manje nego danas.
Krenem iz Binga.
Pješački prelaz.
Djed pokušava preći cestu. Korak po korak. Polako.
Iza mene neko zasvira.
Djed se prepade, okrenu se i pravo prema mom prozoru.
Šta sviraš, jebo te očin otac!
Ja ni kriv ni dužan.
Gledam čovjeka, gledam djeda, gledam sebe.
A inače sam od onih što ne trube. Ni kad treba, ni kad ne treba.
Ali eto, život nekad podijeli kaznu na pogrešnu adresu.
Tako prođe i ovaj osmi u mjesecu. Dan koji nije ni za šta posebno, a opet stane u njega i zastava, i tragedija, i prijatelji, i uspomene, i nena, i Bingo, i Golf koji pišti, i djed koji psuje pogrešnog čovjeka.
Sutra je novi dan.
Možda će Golf prestati pištati.
A možda i neće. Ali sutra ćemo se opet voziti zajedno.
(V.M.)