Foto: Balans
Nedjelja, sedmi juni. Sunce poranilo, a za njim nekako i ja. Oko osam na nogama. Kafa da razbistri misli, pa hrana za mačka da ne slušam proteste iz kuhinje. Rijetka je to vrsta koja zna tačno kada kasnite s obavezama i koja vam to odmah stavi do znanja.
Ne idem rano na posao. Snimanje je tek popodne. Dok pijem drugu kafu, stižu vijesti. Opet one teške, crne. Ubistvo u Banovićima. Jedan čovjek ubio drugog, ranio ženu. Uhapšen. Kažu bio samotnjak, ćudljive naravi. Te dvije riječi uvijek nekako dođu poslije tragedije, kao zakašnjelo objašnjenje za ono što se više ne može ispraviti. A čovjek se zapita koliko još takvih ćudljivih hoda među nama, neprimjetnih dok ne bude kasno.
Dan, međutim, ne staje zbog tuđe nesreće. Posao čeka.
Dino i ja prvo na kafu u Friends. Profesionalna priprema za teren. Novinari, kao i sportisti, imaju svoje rituale. Razlika je samo što mi formu održavamo kofeinom.
Onda na trg. Ankete o početku turističke sezone. Dino prilazi ljudima, ljubazno pita nekoliko jednostavnih pitanja, a narod se razbježi kao da traži žirante za kredit, a ne mišljenje o turizmu. Nikad mi neće biti sasvim jasan taj naš bosanski instinkt bježanja od kamere. Kao da će ih večernji dnevnik poslati direktno u Hag.
Ipak, među tim bjeguncima od javne riječi sretnemo Selmu, bivšu kolegicu. Nedjeljna šetnja s mužem i djecom. On gura kolica, ona vodi drugo dijete za ruku. Lijepa, obična porodična slika. Selma je, usput, redovan čitalac ovih mojih osvrta. Žena očigledno ima istančan ukus za pisanu riječ. Ovdje ide smijeh.
Nekako završimo anketu i pravac press konferencija.
Večeras nastupa Dženan Lončarević, a press vodi Barbara. Ako postoji osoba koja zna njegov muzički opus bolje od njega samog, onda je to Barbara. Zasigurno novinar sa najvećim znanjem o muzici u BiH.
Tu je i ministar, zvat ćemo ga Žila. Zadovoljan urađenim, najavljuje dobru sezonu, govori o turizmu, gostima i aerodromu koji je u posljednjih godinu dana ponovo prodisao. Nije da čovjeka hvalim, ali valja reći da Žila ima popriličan udio u tome što danas ima više aviona nego izgovora zašto nešto ne može. Treba nam više ovakvih ministara.
Okupila se i novinarska čaršija. Mirso i kćerka, pravi reporterski tandem. Samo još žena fali pa da se ekipa kompletira.
Tu je i urednica Emina. Vesela. Muž joj se vraća s Hadždža. Takvu radost ne možete odglumiti.
Ado, snimatelj, u svom elementu. Prije snimanja rikta kadar, svjetlo, pozadinu. Kad snimanje poče, mirno prati Formulu na telefonu. Usput stigne i da mi ispravi izgovor poneke riječi. On je čaršija 075, ja sam samo gost u tom jeziku i mentalitetu.
Tu je i Hamić. Uslikam ga s pjevačem. Hamiću obaveza od pet sekundi, a Dženanu uspomena za cijeli život.
I tako se press završi. Dino ode montirati prilog, ja kući.
Kad saberem dan, bio je pun ljudi. Onih nasmijanih i onih zabrinutih. Pričljivih i onih što od kamere bježe brže nego od poreznika. Bilo je i tuge iz jutarnjih vijesti, i radosti u dječijim kolicima na korzou, i ponosa zbog posla koji je urađen, i sitnih novinarskih šala bez kojih bi sve bilo mnogo teže.
Na kraju, čovjek shvati da svaki dan zapravo liči na malu reportažu. Malo crne hronike, malo muzike, malo porodice, malo politike, malo prijatelja. A između svega toga pokušavamo pronaći neki smisao i sačuvati malo vedrine.
Nedjelja je prošla. Sutra dolazi nova priča. A mi se, kao i uvijek, nadamo da će imati manje tuge, a više razloga za osmijeh. Jer dok god ima ljudi koje srećemo, kafa koje pijemo i priča koje pričamo, vrijedi ustati i osmog juna, i devetog, i svakog narednog jutra.
(V.M.)