Subota je svanula tiho, gotovo neprimjetno, ali dovoljno drugačije da čovjek odmah osjeti kako se nešto promijenilo. Sunce je i ranije znalo ugrijati prozore i fasade, ali ova jutarnja toplota bila je neka druga priča. Prvi put ove godine probudio sam se bez onog instinktivnog traženja deke nogama. Zrak mekan, majsko jutro konačno liči na maj.
Pristavim kafu. Mačak već nervozno kruži oko nogu, kao da mu je hranjenje pitanje državne sigurnosti. Telefon u ruke, rutina, malo vijesti, malo naslova, malo recikliranih tragedija i političkih prepucavanja. Televizor upaljen više kao kulisa nego sadržaj. U jednom trenutku podignem pogled, a na ekranu dokumentarac o tome kako se pravi pomfrit. Ozbiljna naracija, krupni kadrovi krompira i industrijskih friteza, kao da gledam reportažu o svemirskom programu.
Vrijeme je za posao. Jutarnje vijesti ionako odavno nisu vijesti nego repriza jučerašnjeg dana sa nešto drugačijim redoslijedom rečenica.
Taman kad sam mislio da će subota proći u tom laganom ritmu, javi mi se Ivo Juko.
Godinama se znamo kroz njegovu borbu. Tešku, iscrpljujuću i beskrajnu. Priču o nestalim, možda ukradenim bebama sa prostora bivše Jugoslavije danas je nemoguće ignorisati. Sve je više porodica koje ne vjeruju zvaničnim objašnjenjima iz porodilišta. U Bosni i Hercegovini ih je danas oko pedeset.
Jedan od njih je i Ivo. Kakanjac koji danas živi u Rijeci. Njegov sin rođen je 1981. godine u sarajevskoj bolnici Jezero. Supruga je vidjela bebu. Odnijeli su je u inkubator. Sutradan su rekli da je dijete umrlo.
Ivo nikada nije povjerovao do kraja.
Postoje sumnje koje čovjek ne može racionalno objasniti. Nešto što ostane da živi u stomaku, u kostima, u tišini između dvije misli. Kaže mi kako je godinama nosio taj osjećaj, a onda je početkom dvijehiljaditih čuo emisiju na Radiju Slobodna Evropa. Majka iz Srbije pronašla sina za kojeg su joj rekli da je mrtav. Tada je, kaže, prvi put ozbiljno pomislio da i njegov sin možda negdje živi.
Ivo nije čovjek senzacije. Nije galamdžija. On je uporan čovjek koji pita, traži, okuplja druge porodice, pokušava da sistem natjera makar na istinu, ako već pravde nema. Takvi ljudi nose neku posebnu vrstu tereta. I dostojanstva.
Volio bih da istraje.
Poslije vijesti i razgovora, vrijeme za doručak i izlazak među ljude. Prođem gradom da vidim kako Tuzla diše subotom. A diše lijepo. Bez žurbe. Bez nervoze radnog dana. Ljudi razvukli korak, bašte pune, neko nosi kese sa pijace, neko dijete vuče roditelja prema sladoledu.
Sretnem Blicka. Kafa se podrazumijeva.
Tek što smo sjeli, prilazi Almasa. Zvat ćemo je Hana, reda radi. Pitamo je šta će popiti. Kaže neće ništa, žuri na frizuru kod Ljubice. Sjede ipak s nama.
Kaže da čita ove dnevne osvrte. Bliski su joj. Voli ovakav način pisanja.
Blicko, naravno, iz prve ispali,
„Ma to umjetna inteligencija piše.“
Ja kažem:
„Samo umjetnička inteligencija dolazi u obzir, Ahmete.“
Zarekao sam se da ćemo, onog trenutka kada nam tekstovi budu morali disati umjetno, ostaviti se ovog posla i uzgajati piliće. Moje mišljenje je da su tekstovi nastali uz pomoć umjetne inteligencije isto što i vođenje ljubavi uz pomoć viagre. Nekako jesi, a isto k’o da nisi.
A Almasa…
Šta reći o ženi koja je život provela pišući? Hiljade tekstova, svih mogućih formi i žanrova. Nekada jedno od zaštitnih novinarskih imena Dnevnog avaza. Zanat brusila tamo gdje je bilo najteže, u Podrinju, među ljudima koji su preživjeli rat, grobnice, povratke i tišinu poslije svega.
Uz Saliha Brkića, sinonim jednog vremena ratnog novinarstva. Generacije danas misle da su priče samo sadržaj koji klizne preko ekrana telefona. A ljudi poput Almasе znaju šta znači otići na teren, gledati majku koja traži sina, povratnika koji otključava spaljenu kuću ili čovjeka koji šuti jer više nema šta reći.
I danas piše. U penziji, ali novinar iz čovjeka nikad ne izađe. Samo za nijansu promijeni ritam.
Hana ode, Blicko i ja završismo kafu. Zovem konobara da platim, ali Blicko ne da. Bila je to ona stara, prijateljska borba rukama i novčanicama preko stola, unaprijed izgubljena s moje strane. Na kraju ipak on plati. Ode prema radnji, a ja nastavim dalje kroz grad i obaveze, iako je subota bila siromašna vijestima. Kao da i problemi vikendom malo uspore, pa ljudima ostave prostora da predahnu od svega.
Predveče svratih neni na kahvu. Dočekuje me s već poznatom rečenicom,
„De iz one tamo kutije zalij, tek sam otvorila po kile Brazil kafe.“
Kod nje razgovori uvijek nekako završe u prošlosti. Otvore se priče o vremenu kada se pravila kuća, školovalo troje djece i živjelo od jedne plate. Kaže, plata djedu bude petog u mjesecu, a već osmog novčanika praznog.
„Dok kupi podmjeru, odvoji za materijal za kuću i djeci da koji dinar, ne ostane ništa.“
Ipak, govori to bez gorčine. Više kao podsjećanje da se nekad živjelo skromnije, ali možda mirnije.
„Nisam imala puno, ali sam bila prizadovoljna.“
Prizadovoljna.
Kakva veličanstvena riječ za narod koji je nekad znao živjeti skromno, a danas ga ubjeđuju da vrijedi samo onoliko koliko pokazuje na društvenim mrežama.
Možda je upravo tu razlika između njihovog i našeg vremena. Oni su imali manje stvari, ali više sebe. Mi imamo više svega, osim živaca, vremena i smisla.
I tako prođe subota. Bez velikih događaja i spektakla, ali puna ljudi koji su, svako na svoj način, ostavili trag. Od Ive i njegove uporne borbe za istinu, preko razgovora uz kafu i starih novinarskih priča, do nenine jednostavne mudrosti koja stane u jednu riječ.
Možda su upravo takvi dani najvažniji. Oni u kojima se ništa veliko ne dogodi, a čovjek ipak osjeti da je bio među svojim ljudima.
(V.M.)