Foto: Balans
Svanulo sunčano jutro, ono koje na prvi pogled ne odaje da nosi težinu jednog od najtužnijih datuma ovog grada. Skuham kafu, nahranim mačka koji ne broji dane. Njemu su svi isti, osim možda februarskih, kad se nešto poremeti u njegovoj životinjskoj računici vremena. Mi ljudi, nažalost, dane brojimo. Posebno ove majske.
Kafa se ohladi brže nego nekad, pa krenem na posao. Tuzla danas obilježava trideset i prvu godišnjicu masakra na Kapiji. Dan kada je granata ispaljena sa Ozrena prekinula 71 mladi život. Među njima i dječiji, Sandrov. I svaki put kada dođe 25. maj, grad nekako utiša sam sebe. I oni najglasniji pričaju tiše.
Na današnji dan prije tačno 21 godinu počeo sam raditi u medijima. Bio mi je to prvi radni dan. Na Banji sam razvlačio kablove za živi prenos obilježavanja godišnjice. Sjećam se te slike bolje nego mnogih kasnijih godina. Bio je to drugačiji svijet. Nismo imali telefone koji snimaju, fotografišu i javljaju sve u sekundi. Televizija, radio i novine bili su jedini prozor u događaje. Sve je bilo sporije, možda i ozbiljnije. Informacija je putovala duže, ali je trajala više.
Danas vijest stigne prije nego što čovjek stigne razmisliti o njoj. I nestane jednako brzo. Sve je instant, i tuga, i pažnja, i zaborav. A opet, čovjek se navikne. Nauči plivati kroz godine, redakcije, smjene, prenose, ljude.
Mnogo ih je prošlo kroz medije za ove dvije decenije. Neki ostali samo ime u arhivi, nekih se više ni ne sjećam kako treba. A neki su ostali trajno, ako ne u redakcijama, onda u uspomenama koje se jave baš na ovakve dane.
Prvi put nakon mnogo godina nisam danas na obilježavanju. Čudan osjećaj. Kao da nisi tamo gdje bi trebao biti.
Na snimcima vidim Mirzu. Čini mi se da je snimio skoro svaku godišnjicu. Neka lica postanu dio kolektivnog sjećanja grada, jednako kao i mjesta na kojima stoje.
Urednica, vlasnica i uvijek vedro lice Balansa danas radi linkove. Izgovara datume, brojeve i tragedije mirno, profesionalno, kao da čovjek može ikad do kraja oguglati na takve riječi. Ne može.
Na Kapiji idu izjave, premijer Federacije kaže kako se ne može očekivati od Srbije da samo tako izruči Đukića, moja drugarica Maja zakuca, da ga mi dovoljno i ne tražimo.
Vidim i Azru Bećirović. Sređena k’o da je prva dama BiH. Vrijedna, uporna, ona vrsta ljudi koja uvijek zna više nego što pokaže. S njom Ado, najbolji muzičar među kamermanima, a i obrnuto. Mada većina nas snimatelja smo svirači, ali nekoj stvari.
Poslijepodne donese nove obaveze. Link sa Daliborkom, koja je cijeli dan u priči oko 25. maja. Takvi dani nemaju pravo radno vrijeme. Traju dok i posljednja kamera ne bude ugašena. A ni tada zapravo ne završe.
Prije svega toga kafa s Durmom. Kratko sjednemo, pretresamo posao i sedmicu pred nama. Pa svako svojim putem. Ima tih kafa koje nemaju ništa spektakularno u sebi, a ostanu čovjeku nekako važne. Zbog mira. Zbog normalnosti među teškim datumima.
Navečer nam gost Hilmo. Zvat ćemo ga Bučuk. Čovjek koji je na Kapiji izgubio dijete, a nije izgubio glas da o tome govori. Godinama priča, opominje i traži pravdu. I svaki put kad ga slušam pomislim kako postoje ljudi koji nose bol dostojanstveno, bez mržnje, ali i bez šutnje.
I tako prođe ovaj 25. maj.
Težak. Možda najteži.
A opet, život će već sutra tražiti da nastavimo dalje. Doći će novi dan, nova kafa, novi poslovi i nove obaveze. Tako to ide.
Samo što neki datumi nikada ne prođu do kraja.
(V.M.)