Foto: Balans
Petak je. Treći juli.
Sunce je poranilo, ali nije ono bahato kao prethodnih dana. Temperatura je konačno spustila gard pa se može udahnuti bez osjećaja da ti je neko upalio kalorifer u lice. Ljeto je, ali ono podnošljivo. Takvo može.
Skuham kafu. Mačku sipam hranu. On jede, ja listam vijesti. Svako svoje jutarnje obaveze.
Hrvatska ispala sa Svjetskog prvenstva, poraz od Portugala. Žao mi je komšija. Volio bih da je makar neka reprezentacija iz našeg komšiluka otišla među šesnaest najboljih na svijetu. Siguran sam da će se još dugo pričati o sudijskim odlukama. Jesu li pogriješili ili nisu, više ništa ne mijenja. Fudbal je surov baš zato što ne poznaje riječi, da je bilo…
Na poslu, prije kamera, kafa. Alma, Dino, Neimarlija i ja. Teme standardne, od ozbiljnih do potpuno besmislenih. U redakciji se, valjda, najbolje radi kada se prvo malo ispričaš. Poslije svako ode na svoju stranu, kao da nas neko razveže.
Sa Daliborkom odlazim na snimanje razgovora sa Čavalićem. Tema, aerodromi. Admir Čavalić je jedan od onih ljudi koji, čini se, ima odgovor na svako pitanje, posebno kada razgovor ode prema ekonomiji, što mu je i struka. Može se čovjek slagati ili ne slagati s njegovim stavovima, ali jedno je teško osporiti, među najaktivnijim je zastupnicima u Federalnom parlamentu. A aktivnih političara nikad dovoljno.
Po povratku doručak s Durmom. Sunce je već ozbiljno pritisnulo grad. Durma se, po običaju, prvi uhvati računa. Nije to velika stvar, ali jesu upravo takve sitnice od kojih se sastoji prijateljstvo.
Nastavljamo s poslom. Jučer smo objavili vijest da je Vlada Tuzlanskog kantona izdvojila oko 600.000 maraka za nauku i naučna istraživanja.
I to jeste lijepa vijest.
Jer nauka bez novca nije nauka. Bez ulaganja, naši istraživači mogu praviti jedino mišolovke i muhalice. A kako stvari nekad izgledaju, ni za to ne bi imali dovoljno materijala.
Zove Kenda.
Hoćemo li na kafu?
Hoćemo, kako nećemo.
Na odmoru je pa malo landara, malo završava obaveze. Kaže bio kod majke, a ona mu dala novac da neni kupim sladoled.
Ne znam zašto, ali takve me stvari uvijek razvesele. Ne zbog sladoleda. Nego zbog toga što u vremenu u kojem svi negdje žurimo još postoje ljudi koji misle jedni na druge. Nekad je sladoled mnogo veći od svoje cijene.
Poslije kafe odlazim na dženazu.
Kolegici Ines preselio je otac.
Ne volim ispraćaje. Nikakve. Ali postoje trenuci kada se ne ide zbog onoga ko je otišao, nego zbog onih koji ostaju. Ines poznajem dvadesetak godina. Znam i njenu sestru. Dobri ljudi. To je sasvim dovoljan razlog da budeš tu.
Mnogo svijeta. Vidim gradonačelnika Lugavića, sretnem kolegu Admira. Razmijenimo nekoliko rečenica, onih tihih, kakve jedino i pristaju takvim mjestima. Onda svako svojim putem.
Vraćam se u redakciju. Završavam još nekoliko vijesti i počinjem pisati ove redove. Valja barem kostur napraviti dok su utisci svježi.
Pred kraj dana naletim na status na društvenim mrežama.
Piše čovjek kako je hodža držao vaz o tome kako treba paziti i poštovati supruge. Usred govora zazvoni telefon.
Melodija, “Sve je s tobom bilo promašeno”, Šemse Suljaković.
Ne znam je li istina ili nije, ali priznajem, nasmijao sam se.
Život valjda i jeste to.
Jedan trenutak pričaš o nauci, drugi o aerodromima, treći kupuješ neni sladoled, četvrti ispraćaš nečijeg oca, a onda te na kraju dana nasmije jedna pjesma koja zazvoni u potpuno pogrešno vrijeme.
I možda je baš u tome njegova ljepota.
Što nikada ne znaš hoće li te isti dan natjerati da se nasmiješ, zamisliš ili spustiš pogled.
A najčešće uspije sve troje.
Sutra je novi dan.
Nove vijesti, nove priče, nove kafe.
I, ako budemo imali sreće, još poneki razlog da se nasmijemo između svih ozbiljnih stvari koje život neumorno servira.
(V.M.)