Foto: Balans
Utorak je, sedmi juli.
Sunce je već granulo prije nego što sam stigao otvoriti oči. Prvo, kao i svakog jutra, mačak. Nahranim njega, a onda, dok zatvaram vrata, začujem neko tiho cviljenje. Malo štene stoji ispred kuće i maše repom kao da me poznaje cijeli život. Gladno. Otvorim kesicu hrane. Pojede je za deset sekundi. Možda i manje. Nekad je dovoljno tako malo da nekome popraviš dan.
Pristavim kafu.
U osam krećem na posao.
Dan miran. Onaj novinarski mir koji uvijek može biti prekinut jednom viješću.
Tužilaštvo objavljuje da je Amiru Hadžiću određen pritvor. Tereti ga se za prijetnje putem interneta, uznemiravanje i psihičko zlostavljanje više osoba, među njima i tužioca koji je vodio predmet protiv njega zbog porezne utaje.
I opet se zapitam isto. Kako čovjek svjesno dođe do toga da izgubi slobodu? Ima li išta vrjednije od slobode? Većina nas je shvati tek kada je više nema.
Tokom dana čujem se s Avdom. Kolega s RTV TK, ali prije svega prijatelj. Kaže, spremaju reportažna kola za Srebrenicu i da je sav u tome. Iskreno, mislim da bi Avdo, znanjem koje ima, mogao realizirati prijenos i s Marsa. Kod njega i improvizacija ide u staž. Kad kaže da će nešto biti urađeno, znam da će tako i biti.
Predvečer Dino i ja krećemo prema Nezuku.
Sutra odavde počinje Marš mira.
Prije posla, naravno, kafa. Za susjednim stolom Neimarlija sa svojim bratom. Razmišljam kako se rijetko viđa toliko poštovanja i bliskosti među braćom. Neke stvari ne možeš odglumiti. One se jednostavno vide.
U Nezuku već vlada posebna atmosfera. Ljudi pristižu sa svih strana. Neko prvi put dolazi na Marš mira, neko dvadeseti. Hiljade njih sutra će krenuti stazom dugom više od stotinu kilometara, putem kojim su u julu 1995. preživjeli Srebreničani tražili spas i izlaz prema slobodnoj teritoriji.
To nije obična šetnja.
To nije planinarska tura.
To je put sjećanja.
Put bola.
Ali i put dostojanstva.
Snimamo izjave, anketu, kadrove. Oko nas kolege iz brojnih redakcija.
Tu su Azra i Zlaja. Azra je odavno postala sinonim za teren. Gdje god treba satima hodati, čekati, nositi opremu ili raditi u najtežim uslovima, velika je vjerovatnoća da će ona biti tamo.
Tu su i Neimarlija i Bektićka. Snimaju, razgovaraju s ljudima, hvataju trenutke koji će sutra ostati zabilježeni.
Iz Sarajeva dolazi i Azur za N1. Znam ga još iz vremena kada je radio u Tuzli na Slon televiziji. Oduvijek miran, nenametljiv i vrijedan. Danas je izrastao u odličnog reportera. Lijepo je vidjeti kako ljudi napreduju svojim radom.
Nakon prvog uključenja Dino i ja kupujemo kafe i sklanjamo se u hlad. Ima još vremena do Dnevnika. On piše svoj tekst, ja ovaj koji upravo čitate.
Oko nas prolaze učesnici Marša mira. Čuje se graja, razgovori na raznim jezicima, policijske sirene, novinarske ekipe žure, kamermani traže najbolje kadrove. Sve djeluje kao veliki pokretni grad koji se za jedan dan nastanio u Nezuku.
Teško je opisati taj osjećaj.
Nije to tuga.
Nije ni radost.
Više je neka tiha odgovornost.
Svi koji smo ovdje znamo zašto smo došli.
Neko da hoda.
Neko da se sjeti.
Neko da zabilježi.
Vrijeme brzo prolazi. Završavamo tekstove. Kamere su ponovo spremne. Vrijeme je za uključenje u Dnevnik.
Sutra nastavljamo za učesnicima Marša mira.
Biće to tri dana hodanja kroz šume, sela i sjećanja. Tri dana tokom kojih svaki korak podsjeća da sloboda nikada nije bila poklonjena, nego skupo plaćena.
A neke priče, koliko god bile teške, moraju se pričati iznova.
Zbog onih kojih više nema.
I zbog onih koji dolaze.
(V.M.)