Učeni ljudi poput rahmetli Tunje, Šarčevića i Zgodića, od kojih smo učili, znali su vrijednost ideje, koja jeste i treba biti pokretač čovječanstva. Pisali su i govorili o tome; iz njihovog pera nastajala su kapitalna djela vrijedna svakog poštovanja i divljenja. Dakako, toj plejadi velikana, u našoj bližoj i daljoj historiji, možemo pridodati i mnoge druge autore, od Lamekanija do savremenog doba i naše današnjice.
Potrebno je sagledati i poznavati taj kontinuitet kako bismo razumjeli našu društvenu misao, historijske okolnosti, ali i cjelokupno stanje našega duha.
Kada kažemo „misao“, to zapravo podrazumijeva suštinsko razumijevanje nekog pitanja, ali i dubok, složen i naporan unutrašnji proces nastanka mišljenja, koje na kraju dovodi do stvaranja djela, ali i izgradnje stava o određenom pitanju.
Stav, u svojoj osnovi, treba biti snažan i postojan, poput stavova mog profesora, rahmetli Fikreta Karčića.
Dok pišem ove redove, primjećujem da spominjem uglavnom ljude koji su preselili na bolji svijet. To me dovodi do spoznaje da su stare, temeljito obrazovane generacije naših mislilaca otišle, a nove ili nisu izrasle ili su nedovoljno afirmirane. Zato se nameće pitanje: ko danas oblikuje bosansku društvenu misao, ko daje mišljenje i zauzima stavove? Ko nam određuje smjernice i koji su danas kriteriji u društvu, u svim njegovim segmentima? Kamo zapravo idemo? Ili, možda ispravnije, kamo to srljamo?
Znanje je temelj svega. Pri tome, dakako, razumijem ljudsku dobrohotnost, koja je neupitna i koja krasi bosanskog čovjeka, njegovu praktičnost, pa i pojedinačne uspjehe koji se mogu pripisati čovjeku, ali ne i sistemu.
Međutim, kada se detaljnije sagleda stanje, posebno nepoznavanje vlastite bosanske društvene misli od strane ljudi koji upravljaju procesima na svim nivoima vlasti i obavljaju važne funkcije ili ih, preciznije rečeno, samo zauzimaju od nivoa grada do nivoa države, onda valja priznati da svi zajedno hodamo po opasnom plićaku. Postoji opravdana bojazan da ćemo se nasukati na sprud ili udariti u podvodni greben koji nas već dugo čeka.
Ovaj tekst želi postaviti jedno jednostavno pitanje: jesmo li spremni za duboke vode i nepredvidiva mora? Jesmo li u stanju da bisere, bisere bosanske mudrosti i rješenja naše dugotrajne krize, izvučemo sa dna na svjetlo dana? Sunce je stvoreno za sve nas, zar ne? Pa tako i biseri, ali i odgovornost za krize. Međutim, mnogi od onih koji vladaju na svim nivoima znaju samo za bisere, dok kriza i neimaština ostaju drugima, narodu.
Dodajmo i ono što se gotovo podrazumijeva: ispod naizgled mirne površine mora kriju se neslućene dubine, nauke, misli, spoznaje i duha.
No, vratimo se na početak ovoga teksta. Tomas Man u svom genijalnom romanu „Doktor Faustus“, razmatrajući početke svega, zapisuje: „U početku bijaše djelo.“ Ta misao velikog nobelovca otvara nove vidike i nameće pitanje: gdje su djela naših vodećih, odnosno vladajućih struktura?
Riječi ne manjka. Samohvale, jeftine frazeologije i prisvajanja tuđih zasluga ima napretek. Svega ima, osim djela. Latinska mudrost kaže: „Acta, non verba“ – „Djela, a ne riječi.“
Ako slijedimo tu misao i pokušamo je do kraja razumjeti, postaje jasno da djela nema jer nema ni znanja. Nema onog temeljnog, suštinskog znanja kojem su nas učili naši velikani, od kojih smo neke već spomenuli.
Djelo je rezultat dugog, izuzetno napornog i dosljednog rada, često praćenog osporavanjima i spoticanjima. Sve to može dovesti do stanja koje posljednjih decenija sve češće prepoznajem – do onoga što bih nazvao „tragedijom genija“.
Projektovano neznanje proizvodi neznano društvo. Takva društva svugdje u svijetu imaju sličan obrazac i gotovo identičnu matricu iz koje mogu iskočiti samo najobrazovaniji ili najhrabriji. To je društvo koje zna sputati i otjerati mladost, ugušiti snove, zamračiti slobodu i, uprkos općem beznađu, uvjeravati nas da živimo u sreći.
Očajnički su nam potrebni temeljito obrazovani ljudi na svim nivoima. Ljudi koji su pobijedili vlastito „ja“, prevazišli slabosti malograđanštine i sposobni su reći: „Mi.“ Mi, napaćeni bosanski ljudi koji žele živjeti život dostojan čovjeka.
Oslobodimo se zauvijek izvehtalih ideologija i raznih skorojevića. Posegnimo za dubokim iskustvom vlastitog bitisanja, za djelima naših učenih ljudi i najboljim primjerima iz bogate memorije našega naroda. Izgradimo društvo znanja, poštovanja, progresa i slobode.
Jer, na kraju, sve je sloboda.
Ili, sasvim jednostavno, zapitajmo se: kako živimo mi, a kako naši političari?
(Suadin Strašević)