Foto: Balans
Subota je svanula, 4. juli. Sunce se već u sedam sati ponašalo kao da je podne. Ne grije, nego ispituje karakter. Mačak je, kao i svaki ozbiljan gazda kuće, ustao prije mene. Dobio je doručak bez ikakvih pitanja, a ja svoju jutarnju dozu optimizma u šolji kafe.
Na posao. Danas nema tastature, nema velikih priča, nema analize politike. Danas se kreči kancelarija. Nekad čovjek mora okrečiti zidove da bi imao osjećaj da je nešto u životu stvarno promijenio.
Urednica je preuzela funkciju poslovođe. Nije bilo rasprave. Znalo se ko komanduje, ko drži valjak, a ko se penje na klimave ljestve. Prvo plafoni. Naravno, baš oni dijelovi do kojih ne možeš normalno dohvatiti. Ljestve kao da su prošle sve ratove i nekoliko mirnodopskih selidbi. Svaki korak na njima podsjeća te da život nema rezervne dijelove.
Poslovođa jasan, Ostalo nam je šareno ovdje, popravi.
Nema tu mnogo filozofije. Kad se kreči, nema zabušavanja. Svaka fleka te gleda pravo u oči. Zidovi, baš kao i ljudi, odmah pokažu gdje si pokušao prečicom.
Kad smo završili krečenje, slijedilo je ribanje podova, vraćanje stvari i ono poznato pitanje, Kako je moguće da je bilo ovoliko prašine?
Na kraju, kancelarija je ispala bolje nego što smo očekivali. Uvijek je lijep osjećaj kad vidiš da se trud isplatio, pa makar se radilo samo o bijelim zidovima.
Ali novinar nema luksuz da dugo uživa u svježoj boji. Portal ne zna da ste upravo oprali podove. Vijesti čekaju.
Sinoć smo objavili fotografije reda ispred Papi Gelata. Ljudi strpljivo čekaju sladoled. Lijepa, sasvim obična ljetna priča iz Tuzle. A onda, kao po nekom nepisanom pravilu, ispod fotografija krenu komentari. Nekome smeta prostor, neko tvrdi da sladoled nije među najboljima, neko pronalazi razlog da pokvari jednostavan prizor ljudi koji uživaju u toploj ljetnoj večeri. Naravno, bilo je i onih koji hvale ukuse i atmosferu, ali nekako se uvijek glas nezadovoljnih najviše čuje. Ponekad se zapitam jesmo li zaboravili da nije baš svaka lijepa priča poziv na osporavanje.
Objavljujemo nekoliko tekstova. Jedan od njih govori o planiranoj izgradnji traka za spora vozila na dionici Stupari – Vitalj. Nakon više zastupničkih inicijativa federalnog zastupnika Admira Čavalića, stigao je odgovor da su planirane tri poddionice. Lijepa vijest. Možda će jednog dana i vozači kamiona moći bez nervoze, a oni iza njih bez nepotrebnog preticanja. Nekad nekoliko kilometara asfalta znači mnogo više od nekoliko kilometara puta.
Poslije posla, standardna stanica, Bingo. Uđeš po dvije sitnice, izađeš lakši za stotinu maraka. To je vjerovatno jedina matematika koja uvijek funkcioniše bez greške. Ne znam kako to rade, ali čovjek ode po hljeb i mlijeko, a vrati se s kesom.
Na pumpu po cigare. Tamo čovjek lijepi plakate za humanitarni turnir za malog Vedu, sina Nedžisa Halilovića. Dječak koji je već jednom pobijedio tešku bitku, pa mu se bolest ponovo vratila. Neke priče čovjek pročita i zastane. Ne zato što ne zna šta da kaže, nego zato što shvati koliko su naši svakodnevni problemi zapravo mali.
Kupili smo karte za turnir. Momci s pumpe i ja. Deset maraka nije mnogo. Jedna kafa manje, jedna kutija cigareta manje ili neka sitnica koju ionako nećemo pamtiti. Nekome, ipak, znači mnogo. Ako već ne možemo izliječiti dijete, možemo pokazati da nije samo.
Kući, pa opet portal. Iz Tešnja je krenulo dvadesetak učesnika na Marš mira za Srebrenicu. Za nekoliko dana iz Nezuka će krenuti hiljade ljudi. Godinama pratimo taj put. Svake godine isti kilometri, ista tišina, iste emocije. Neke priče ne zastarijevaju i ne smiju biti zaboravljene.
I tako prođe još jedna subota. Nije bilo ničeg spektakularnog. Malo kreča, malo tastature, malo kupovine, malo humanosti, malo sjećanja. Kad se sve sabere, možda je upravo u tim običnim danima skriveno ono najvrijednije.
Jer život, na kraju, rijetko čine veliki događaji. Mnogo češće ga čine klimave ljestve, račun iz Binga koji te iznenadi, deset maraka za nečiju nadu i osjećaj zadovoljstva kad pred kraj dana pogledaš iza sebe i kažeš: Dobro je… danas je nešto ipak ostalo iza mene.
Sutra je novi dan. Nove vijesti, nove obaveze i vjerovatno još poneka sitnica zbog koje ćemo se nervirati. A onda ćemo joj se, vjerovatno već za nekoliko dana, i nasmijati.
(V.M.)