Foto: Facebook
Već skoro tri mjeseca pišem redovni dnevni osvrt. Danas ćemo, ipak, napraviti mali izuzetak. Jer neke priče zaslužuju da im se ustupi cijeli prostor.
Nedjelja je. Grad još uvijek nije sasvim otvorio oči. Pekare tek dočekuju prve mušterije, kafići slažu stolice, a većina nas razmišlja hoće li prva kafa biti na balkonu ili u hladu neke bašte.
Negdje na rubovima Tuzle, tamo gdje rijetko zalaze kamere i još rjeđe politika, jedan čovjek već je završio dio svog dana. Obišao je pse koje je društvo odavno prestalo primjećivati.
Ne radi to zbog fotografije. Ne zbog priznanja. Ne zato što ga je neko zadužio. Radi to više od dvadeset godina.
Dvadeset godina.
Za te godine dijete naraste, to je pola radnog vijeka.
Dvadeset godina znači da su se promijenile vlasti, gradonačelnici, ministri, zakoni, strategije i obećanja. Mijenjale su se političke boje, slogani i prioriteti. Samo se jedna stvar nije promijenila, na rubovima grada i dalje postoje gladni psi, a Senad Isaković Roko i dalje dolazi s hranom.
To je možda i najtužniji dio ove priče.
Jer ovo nije priča o psima. Ovo je priča o državi koja je pojedincu prepustila posao koji nikada nije smio biti samo njegov.
Svako društvo može pronaći jednog Roka. Čovjeka koji će izdvojiti svoje vrijeme, svoj novac i dio svog života da pomogne. Ali nijedno ozbiljno društvo ne smije računati da će takvi ljudi zauvijek popravljati ono što sistem uporno odbija riješiti.
Roko često kaže da nije heroj. Vjerujem mu.
Herojstvo podrazumijeva nešto izvanredno. A ono što on radi trebalo bi biti sasvim normalno, da nijedno živo biće ne umire od gladi zato što ga je neko izbacio na ulicu ili zato što institucije godinama zatvaraju oči.
Lekcija je upravo u tome što čovjek koji hrani napuštene pse ne govori o njima s visine. Kaže da od njih uči. O preživljavanju. O borbi. O upornosti.
Koliko nas može iskreno reći da još uvijek učimo od onih koji nemaju ništa?
Napušteni pas ne zna ko je na vlasti. Ne zna šta piše u zakonima. Ne zna koliko je trajala posljednja sjednica nekog vijeća ili parlamenta. Zna samo razlikovati glad od sitosti i čovjeka koji dolazi od onoga koji prolazi.
Možda zato psi nikada ne pogriješe kada nekome vjeruju.
A ljudi?
Mi često pogriješimo. Naviknemo se na tuđu dobrotu. Počnemo je podrazumijevati. I tek kada je više nema, shvatimo koliko je vrijedila.
Zato priče poput ove ne treba objavljivati samo da bismo pohvalili jednog čovjeka. Treba ih objavljivati da bismo se zapitali zašto je, nakon više od dvadeset godina, i dalje potreban jedan Roko.
Dok se to pitanje ne prestane postavljati, svake nedjelje će jedan čovjek prije svih krenuti na isti put. Ne zato što mora. Nego zato što zna da ga neko čeka.
I možda je baš u tome razlika između dobrote i obaveze. Dobrota ne čeka da joj neko kaže šta treba učiniti. Ona jednostavno krene.
(V.M.)