Foto: Balans
Kažu da postoje dvije vrste mamurluka. Onaj nakon dobre noći i previše čašica, i ovaj drugi, mnogo gori, poslije poraza reprezentacije. Glava teška, oči peku, a nisi popio ni kap alkohola. Samo devedeset i kusur minuta nade koja se polako pretvarala u razočarenje.
Četvrtak je, drugi juli. Zaspao sam jutros oko pola šest, a probudio se tek oko jedanaest. Nije me probudio alarm, nego osjećaj da je dan već odavno počeo bez mene. A zaspao sam tako kasno jer smo Dino i ja noć proveli radeći ono što radimo kad se igraju velike utakmice, jurili od uključenja do uključenja, od Trga slobode do Korza, malo gledali utakmicu, malo pričali o njoj, a najmanje je zapravo stigli doživjeti kao obični navijači.
Tuzla je sinoć izgledala kao da je neko pomjerio kazaljke na satu. Dva iza ponoći, a grad živ. Trg krcat, Korzo puno, kafići puni do posljednje stolice. Graja, smijeh, zastave, pjesma. Niko ne bi rekao da je gluho doba noći.
Poslije uključenja oko pola dva, pridružuju nam se Kenda i Neimarlija. Hoćemo kafu. Samo, gdje sjesti? Kafići puni.
I tu dolazi jedan od onih malih trenutaka zbog kojih još vjerujem da su ljudi uglavnom dobri.
Konobar nas pogleda, nestane na minut i vrati se noseći sto iz unutrašnjosti lokala. Doslovno ga ugura u baštu da imamo gdje sjesti. Gazdarica prepozna Kendu, školski drugovi. Njega časti kafom. Nas ostale… pa, častila nas je mahanjem. I to se računa.
Uz kafu analiziramo utakmicu koja tek treba da počne. Kao pravi Balkanci, već smo znali šta selektor treba uraditi, ko treba izaći, ko ući i kako ćemo pobijediti. U međuvremenu na telefonu gledamo prognozu. Oblaci se gomilaju. Kiša samo što nije. Kao da je i nebo odlučilo gledati utakmicu.
Poslije kafe nazad na posao. U redakciji čaj umjesto sna. Umor se uvukao u kosti. Durma ispred kamere, ja iza nje. Njemu je ipak teže. Kamera vidi sve. I umor. I podočnjake. I onaj osmijeh koji moraš imati čak i kad bi najradije vrisnuo. Takav je naš posao. Gledaoci ne žele gledati neispavanog reportera. Oni žele energiju, bez obzira što je tri ili četiri ujutro.
Kako su minuti prolazili, tako je prolazila i nada. Oko osamdesete minute već je bilo jasno da čudo neće doći.
Ponovo izlazimo na Trg. Posljednje uključenje oko pola pet. Kiša pada kao iz kabla. Sklanjamo se ispred Čaršijske džamije. Iz džamije izlazi imam. Vrijeme je za sabah. Neobičan osjećaj. Dok jedni završavaju noć, drugi počinju dan.
Završava i naše uključenje. Trk prema poslu. Mokri do kože. I pomalo prazni.
Kad sam se konačno probudio, dan je već odmakao. Otuširam se, kafa i opet na posao. Mediji ne priznaju mamurluk od poraza.
S Almom kratka kafa. Kažemo jedno drugom ono što vjerovatno svi sebi ponavljamo od jutros, dobro je i ovo što smo napravili. Svjetsko prvenstvo nije mala stvar. Nekad treba prespavati razočarenje da bi čovjek shvatio koliko je put zapravo bio lijep.
Vraćamo se poslu. Reportaža. Potpisi. Sitne dorade. Rutina koja te natjera da misli nakratko pobjegnu od rezultata.
Onda pročitam vijest iz Doboja. Policija oduzela ženi zastavu s ljiljanima i pocijepala je.
Ne ulazeći u raspravu o simbolima, jedno je sigurno, Bosna i Hercegovina danas ima svoju zvaničnu zastavu i bilo bi najljepše kada bismo svi mahali upravo njome. Ali još je tužnije kada policija postane produžena ruka politike, umjesto zakona. Na ovim prostorima previše se energije troši na zastave, a premalo na ljude koji stoje ispod njih. Zato se i dalje vrtimo ukrug, uvjereni da će nas prošlost jednom odvesti u budućnost.
Pred kraj dana zove Omčo.
Kafa u Bingo City Centru. Jedno od rijetkih mjesta gdje čovjek može zapaliti cigaru, a da ne mora stajati na parkingu i gledati kroz izlog kako mu se hladi kafa.
S Omčom, kao i uvijek, iste teme. Posao. Televizija. Utakmica. Šta je trebalo ovako, šta je moglo onako. Da smo mi selektori, vjerovatno bismo osvojili sve. Sreća pa nas niko ništa ne pita.
Prilazi nam čovjek. Prepozna Omču s televizije. Kaže da je iz Kalesije. Hvali njegov rad. Lijepo je vidjeti da ljudi cijene ono što radiš. U poslu u kojem kritike stižu brže od pohvala, takve riječi vrijede više nego što možda izgledaju.
Naravno, Omčo se prvi dohvatio računa. Neke se stvari nikad ne mijenjaju.
Ja svratim do Binga po nekoliko sitnica i kući.
Tako je prošao drugi juli. Težak, pomalo prazan, ali ipak običan. A možda su upravo takvi dani najbolji podsjetnik da život ne stane ni nakon poraza. Sutra će opet neko skuhati prvu jutarnju kafu, neko će kasniti na posao, neko će se zaljubiti, neko posvađati, neko pomiriti.
I opet ćemo se nečemu nadati.
Jer, da nema te nade, ne bismo ni ostajali budni do pola šest ujutro zbog jedne utakmice.
(V.M.)