Prvi juli je svanuo baš onako kako je i trebalo nakon onih paklenih dana, uz kišu. Padala je cijelu noć, pada i jutros. Ne smeta mi. Naprotiv. Kao da je neko cijelom gradu dao hladan oblog na čelo. Konačno se moglo udahnuti bez osjećaja da udišeš fen.
Ustanem oko sedam. Kafa, po ustaljenom redu. Mačak već čeka doručak, ali slabo jede već nekoliko dana. Sinoć ga je grmljavina dobro prepala pa jutros ni on nije nešto raspoložen. Gleda me onim svojim pogledom kao da me pita jesam li ja naručio ono nevrijeme. Nisam, majke mi.
Krećem na posao, a cijela država kao da je zaboravila sve svoje probleme. Večeras, odnosno u dva sata iza ponoći, Bosna i Hercegovina igra historijski meč protiv Amerike na Svjetskom prvenstvu. Ne priča se ni o politici, ni o računima, ni o poskupljenjima. Samo o utakmici. Patriotizam nas je ovih dana uhvatio jače nego bilo kakva sportska euforija.
Odmah krenu i prijedlozi da sutra bude neradni dan. Lijepa ideja. Možda će negdje i biti. U nekim javnim ustanovama čovjek ionako teško primijeti razliku između radnog i neradnog dana. Istina, ima i onih gdje ljudi rade punom parom, pa nije pošteno sve trpati u isti koš. Ali ima i onih gdje bi kalendar mogao slobodno preskočiti poneki datum, niko ne bi primijetio.
Grad standardno živne čim malo osvježi. Obaveze čekaju. Kafa s Neimarlijom je obavezna stanica. Taj čovjek uvijek ima neku priču zbog koje pomislim kako život ipak nije tako loše režiran. Večeras ćemo obojica dežurati uz linkove i javljanja. Dok većina bude navijala, mi ćemo navijati da signal ne pukne.
Usput kupim pitu. Nema ozbiljnog radnog dana bez dobre pite.
Poslije pravac Bosanski kulturni centar. Izložba o biciklima. Pitam direktora Arhiva TK je li ljubitelj jahanja. Pogleda me začuđeno. Bicikla, dodam. Malo se zarumeni, pa elegantno odgovori kako su i novinari jednom imali priliku jahati bicikla na nekoj izložbi. Dobro se izvukao. Iskusno.
Na stolu sokovi. Na jednoj flašici piše okus jabuke, unutra kruška. Ledena kola ima okus svega osim kole. Valjda je i to neka moderna gastronomija koju moja generacija još nije savladala. Tobe jarabi.
Kolege, kao i uvijek, popravljaju atmosferu. Duška dominira pričom, ali i brigama. Kuka zbog nekih svojih problema. Saslušamo je svi, mada narod odavno kaže da tuđa ruka svrab ne češe.
Sulje, naravno, nije propustio priliku da nešto dobaci za mog Golfa. Priznajem, imao je materijala.
Tu je i kolegica Almira. Zvat ćemo je Šehinica. Boli je noga, hramlje, ali radi bez puno priče. Gledam je i mislim kako bi mnogi na njenom mjestu već odavno mahali doznakama za bolovanje. Nekad su najveći profesionalci upravo oni koji o tome najmanje govore.
Šaljemo priloge, objavljujem tekstove. Vijest dana u Tuzli, uskoro direktna aviolinija za Cirih. Lijepo je konačno gledati aerodrom koji diše punim plućima. Putnici, avioni, nova energija. Sjećam se vremena kada je tamo bilo više tišine nego putnika. Dobro je da su ta vremena, izgleda, iza nas. Direktor Aerodroma i ministar Žilić rade dobar posao. Aferim.
Predvečer sve staje u jednu temu. BiH protiv Amerike. Dino i ja spremamo javljanja. Do nas sjede dva momčića. Pitam ih u koju školu idu. Jedan medicinsku, drugi lijepi pločice. Kaže tu su pare. Pitam ih znaju li šta proučiti, neku suru. Kažu znamo Fatihu. Završavamo link. Djeca ostadoše.
Dok se uključujemo u Dnevnik, prođe i Vasilj. Sjajan golman.
Grad kao da čeka ponoć više nego Novu godinu. Iako se igra u dva iza ponoći, mnogi planiraju izaći na ulice, pratiti utakmicu, zajedno navijati. Ima nešto posebno u tim noćima kada cijela zemlja diše istim plućima.
I tako prođe ovaj prvi julski dan. Od jutarnje kiše do večernjeg iščekivanja. Između toga stane kafa s prijateljem, pita iz pekare, pokoja šala, nekoliko dobrih ljudi, poneka besmislena flašica soka i mnogo posla.
Život se, zapravo, najčešće sastoji od tih sitnica. Ne od velikih govora ni historijskih datuma, nego od ljudi koje srećeš, rečenica koje te nasmiju i trenutaka koje tada ni ne primijetiš, a kasnije ih se sjećaš s osmijehom.
Noć će donijeti ili veliko slavlje ili novo sportsko razočarenje. Takav je sport. Ali jutro će, kao i uvijek, ponovo svanuti. Donijet će novu kafu, nove priče, nove obaveze i neke nove ljude.
A možda će mačak tada konačno opet jesti kako treba. Iskreno, to mi je jutros bilo važnije od svih prognoza.
(V.M.)