Foto: Balans
Postoje dani koji traju dvanaest sati. A postoje i oni koji u tih dvanaest sati uspiju ugurati sadržaja za tri života.
Srijeda. Pet ujutro. Budilnik i nije imao neku ulogu, jer čovjek koji zna da ga čeka Marš mira ionako ne spava kako treba. Kafa, nekoliko rutinskih pokreta i pravac Nezuk.
Dok se pokušavamo probiti kroz gužvu Nezuka, vidimo kolegicu. Zvat ćemo je Anisa. Ona u svojim mislima i obavezama, mi u svojim. Tako to ide kada se radi teren. Svako nosi svoj dio dana.
Već u osam prvo uključenje uživo.
A signal… Signal se ponašao kao da je i on odlučio odati počast pa zastao. Šest hiljada učesnika, još toliko telefona, pola njih uživo na društvenim mrežama. Nije ni čudo što se internet povremeno pravio da ne postoji. Nekako smo ga nagovorili da sarađuje.
Poslije toga standardna novinarska rutina. Fotografije za portal. Reels. Snimci.
Srećem Boju i Kendića. Kao da ih svake godine zatekneš na istom mjestu. Neke ljude jednostavno vežeš za Marš mira. Tu su, dostojanstveni, nenametljivi, baš onako kako ovaj događaj i zaslužuje.
Nailaze Daliborka i Brano.
Daliborka nasmijana kao i uvijek.
Brano… Brano standardno. Ne mora ništa reći. Dovoljno je da pogleda, pa čovjek pomisli da ga je upravo kritikovao zbog nečega što će tek uraditi.
Nakon prvog uključenja upadamo u kolonu ljudi. Policija ne da dalje. Naravno da ne da. Marš prolazi i svi čekamo.
Brano, međutim, smatra da baš tu gdje policija kaže da ne može, upravo tu treba stajati.
Policija kaže ne može.
Brano kaže može.
Pobijedili su propisi.
Drugo uključenje ispred spomenika Kapetanu Hajri. Završavamo posao i pravac Crni Vrh.
Tu su Emina i Sulje. Snimili 20 izjava. Aferim za entuzijazam.
Izlazim iz auta.
Automatski rukom provjeravam džep.
Prazan.
Ko je makar jednom izgubio telefon zna onaj osjećaj kada ti se želudac preseli negdje između grla i koljena.
Dino zove moj broj.
Javlja se čovjek.
Kaže da je pronašao telefon.
Spasio me.
Zove se Meho.
Dogovorimo se da se nađemo u Nezuku.
Kad smo stigli, Mehe nema.
Ne javlja se.
Odemo do jedinog Mehe za kojeg su nam rekli da živi tu. Čovjek nema veze s mojim telefonom, a vjerovatno ni s našom pričom. Njegovi rođaci ga zovu, objašnjavaju da nije on. Nama neugodno, njima još više.
U međuvremenu Dino moj broj okreće više od trideset puta.
Muk.
Oko nas se okupi nekoliko ljudi. Svako ima svoju teoriju. Jedni govore da niko iz Nezuka ne bi ukrao telefon. Drugi objašnjavaju ko je kome rođak. Treći znaju gdje živi Meho. Četvrti znaju da to sigurno nije taj Meho nego neki Mujo. Nije ni Mujo.
Mi nijednog trenutka nismo ni pomislili da je telefon ukraden. Ali kad se okupi dovoljno ljudi, priča počne živjeti neki svoj život.
Sjetih se stare izreke, gdje je puno babica, dijete bude kilavo.
A moja priča tada već nije znala ni kako se zove.
Odustajemo nakratko.
Pravac Sapna na doručak.
Čovjek mora jesti i kad mu srce lupa zbog telefona.
Poslije jela Dino ponovo zove.
Javlja se isti glas.
Je li Meho?
Jest.
Zovemo za telefon.
Ja spavao. Evo kafu skuhao. Dođite.
Kaže Dino:
Objasnite kolegi gdje ste.
Čovjek objašnjava, a ja usput pitam:
Izvinite, kako rekoste da se zovete?
Said. Said Huseinović.
Stajem.
Pa čekaj.
Maloprije Meho.
Sad Said.
Telefon moj.
Živci više nisu moji.
Na kraju se ipak pronađemo. Preuzmem telefon. Čovjek ga uredno sačuvao i vratio.
I sav stres od prethodna dva sata odjednom nestane.
Koliko god čovjek ponekad slušao ružne priče, uvijek se ispostavi da dobre vrijede više. Meho ili Said, svejedno je.
Povratak za Tuzlu nije značio kraj dana.
Trebalo je još pronaći Dini sako.
Jer, naravno, zašto bi dan završio kada može ubaciti još jednu obavezu?
Tek kasnije, uz kafu, sjedam i pišem ove redove.
Možda nisu najsređeniji koje sam napisao.
Ali ni dan nije bio.
Bio je pun ljudi.
Pun emocija.
Pun kilometara.
Pun stresa.
I pun onih sitnica koje čovjek zaboravi već sutra, a ipak mu ostanu urezane godinama.
Marš mira uvijek podsjeti zašto se hoda.
A ovakvi dani podsjete koliko vrijede ljudi koje nikada prije nisi upoznao.
Kad se na kraju podvuče crta, sve je dobro završilo.
Sutra je novi dan.
Nova priča.
Nova kilometraža.
I, ako Bog da, malo manje sekiracije.
I telefon će, vjerujem, ovaj put ostati u džepu.
(V.M.)