Foto: Balans
Utorak je svanuo, 30. juni. Već u sedam sunce prži kao da je podne. Ne pamtim ovakve vreline. Iz godine u godinu vrijeme kao da se naljutilo na kalendar. Ljeta više nisu ljeta, zime nisu zime. Sve se pomjerilo, osim računa koji uredno stižu.
Ali dosta demagogije. Vrijeme je za posao.
Prva stanica, Friends. Brzinska kafa. Ona koja više služi da otvori oči nego da se u njoj uživa. Onda posao. Daliborka i ja snimamo Energetski forum u hotelu Salis. Kolege iz Sarajeva već tu, kamere spremne, panelisti ozbiljni, svi pričaju o energiji, a meni energije već fali.
Snimimo forum, čekamo izjave. Među gostima vidim Selima Bešlagića. Legendu. Ne samo tuzlanske politike, nego i Tuzle. Ako mislite da narod više ne voli političare, onda niste upoznali Selima. Gdje god se pojavi, ljudi ga zaustavljaju, pozdravljaju, slikaju se.
Naravno, uslikamo se i mi.
Kažem mu:
Objavit ću sliku i napisati da ja još mogu, a da ste vi mogli prije.
Ni sekunde ne razmišlja.
Napiši da ja mogu i sad.
I napišem.
Papir trpi sve. Dobro, danas više nije papir nego Facebook, ali javni prostor jednako dobro podnosi samopouzdanje. A iskreno, kad čovjek u tim godinama s osmijehom kaže da može, red je vjerovati mu. Uostalom, na Balkanu se odavno više vjeruje samouvjerenoj izjavi nego rodnom listu.
Poslije slijedi lov na izjave. Svi tu, samo nema resornog ministra. Zvat ćemo ga Lakić. Otišao iz Tuzle u Sarajevo pa izgleda usput pokupio i virus važnosti.
Čekamo izjavu, zovemo, mašemo…
Čekaj samo još da ovo…
Čestitamo.
Daliborka i ja odlazimo na doručak u hotel. Hrana sasvim pristojna.
Konobari na konferenciji druga priča. Jedan prilazi i pita hoću li kafu.
Ali ne onu zajedničku. Ti piješ do pola šoljice crnu.
Donese. Čovjek zapamtio.
Volim takve ljude. Nije stvar u kafi. Stvar je u tome da neko obraća pažnju. Danas je to postalo luksuz.
Poslije dođoše i Dino i Aleksandra sa RTV 7. Dobre kolege. Ljudine.
Snimimo nekako.
Vraćam se na posao. Kafa s Durmom. Analiziramo dan, planiramo sutra. Čeka nas utakmica Bosne i Hercegovine protiv Amerike. Radiće se do gluho doba noći. Ali dobro. Nismo svaki dan na Svjetskom prvenstvu. Ko ga jebe, naspavat ćemo se kad ispadnemo.
Kako dan odmiče, stižu vijesti.
Vlada Tuzlanskog kantona imenovala je novog direktora za razvoj programa RTV TK. Emira Hukića, zvat ćemo ga Huka. Godinama snimatelj, poslije producent. Pragmatičan, miran, uvijek spreman da sasluša. A očigledno i dovoljno ambiciozan da napravi korak više. Mislim da će se snaći. Dragana je zatražila razrješenje i život ide dalje. Funkcije se mijenjaju, ljudi ostaju. Ostaje i obraz.
Pred kraj radnog vremena stiže video iz tuzlanskog zatvora.
Neko snima osuđenika Rošu kako šeta zatvorskim krugom. Video završio na TikToku. Nije ovo prvi put. Malo fotografije iz ćelije, malo snimci iz kruga… Tuzlanski zatvor postao šupalj kao sito.
Telefoni očigledno ulaze lakše nego što izlaze.
A uprava? Ili više ne zna kako da se izbori s tim ili je, narodski rečeno, digla ruke. Prepustila vodu da teče, pa dokle stigne.
I tako prođe još jedan dan.
Sparan. Vreo. Pun ljudi.
Onih koji mogu.
Onih koji samo govore da mogu.
Onih iza rešetaka.
I onih koji su otišli iz Tuzle pa usput usvojili i manire mjesta u koje su stigli.
A možda smo svi pomalo isti. Čim promijenimo adresu, pomislimo da smo promijenili i veličinu.
A veličina, ona je u oku posmatrača.
Na kraju se ipak vratimo sebi.
Sutra je novi dan.
Nova kafa.
Nova priča.
Nova nafaka.
I neko novi će opet reći da može.
A život će, kao i uvijek, pokazati ko stvarno može.
(V.M.)