Petak je. Deseti juli.
Budim se oko sedam, ali tehnički gledano nisam se probudio sam. Mačak je, kao i svakog jutra, održao svoj redovni protest protiv prazne posude. Njemu doručak, meni kafa. Oboje zadovoljni. Za sada.
Na putu do posla stanem na pumpu. Treba nasuti gorivo i plin. Gužva. Pumpadžija spoji pištolj za plin, klimne glavom i nestane. Ne znam gdje. Možda je otišao po inspiraciju, možda na drugu pumpu. Plin curi svojim tempom, ja čekam svojim. Nakon nekoliko minuta zovem ga. Pojavi se kao da smo se dogovorili da se nađemo baš tada. Naspem i gorivo pa konačno krenem prema poslu.
Prije svega, kafa. To je valjda jedina institucija koja u ovoj državi funkcioniše bez prekida. Za stolom Neimarlija, Lejla, Alma, kasnije dolazi i Mirela. Kratak predah prije dana koji neće biti ni kratak ni lagan.
S Mirelom odlazim u Udruženje Lotos.
I svaki put kada odem među te ljude, vratim se sa osjećajem da smo mi koji sebe nazivamo zdravima često mnogo siromašniji od njih. Oni svakodnevno vode bitke koje većina nas nikada neće razumjeti. Bore se s arhitektonskim barijerama, predrasudama, administracijom, sistemom koji ih se često sjeti samo kada treba održati govor o inkluziji.
Ali rade.
Privređuju.
Pišu projekte.
Donose evropska sredstva u Tuzlu.
Stvaraju vrijednost.
Ne čekaju da ih neko sažalijeva nego da im omogući jednake šanse. I upravo zbog toga njihove priče vrijedi pričati mnogo češće nego što to činimo.
Nakon toga potpuno druga slika.
Oko Bosanskog kulturnog centra gužva. Stigao lunapark. Vrte se kamioni, istovaraju se konstrukcije, ljudi raspravljaju, nervoza raste. Tek uređeni park vjerovatno će platiti cijenu još jedne privremene zabave. Kod nas je to već neka tradicija, kada nešto uredimo, odmah pronađemo način da provjerimo koliko može izdržati.
Nekada mi se čini da kod nas ništa nije ugroženo kao ono što je upravo obnovljeno.
Samo nekoliko metara dalje sasvim drugačija atmosfera.
Hari Ejubović postavlja svoju instalaciju posvećenu žrtvama genocida u Srebrenici.
Trideset i jedan srebrni stubić. Različitih visina. Kao prekinuti životi koji nikada nisu dobili priliku da narastu do svojih godina. Naočale kao podsjetnik da iza svake brojke stoji čovjek koji je imao pogled, porodicu, planove i ime.
Uz njih portreti Renate Bošnjak. Lica majki koja ne traže sažaljenje. Samo istinu.
Dok Hari govori o simbolici postavke, shvatim koliko umjetnost ponekad uspije reći više nego hiljade političkih govora. Bez galame. Bez velikih riječi. Samo tišina i simboli.
I baš tu, na nekoliko desetina metara udaljenosti, stoje dvije Bosne.
Na jednoj strani vrteška koja će nekoliko dana donositi muziku, svjetla i dječiji smijeh.
Na drugoj instalacija koja podsjeća na juli 1995. i tišinu koja traje već tri decenije.
Nekada je dovoljno preći ulicu da promijeniš svijet u kojem se nalaziš.
U međuvremenu stižu vijesti.
Panonska jezera promijenila su kućni red pa se od sada mogu kupati i žene u burkiniju.
Ono što je odavno trebalo biti normalno, postalo je normalno tek sada. Petnaestak godina zakašnjenja nije baš razlog za slavlje, ali jeste razlog da kažemo, bolje ikad nego nikad.
Možda jednog dana dočekamo i da se prestanemo baviti time ko se u čemu kupa, nego da se više bavimo kvalitetom vode. Ili kvalitetom života.
A možda dočekamo i to da neko shvati kako je sloboda upravo u tome da svako bira za sebe.
Predvečer s Daliborkom odlazim na Mirnu šetnju za Srebrenicu.
Okupilo se mnogo ljudi.
Poruka je jednostavna.
Genocid se ne smije ponoviti. Nikome. Nikada.
Tu su kolege iz svih redakcija. Sabina, Adin, ekipe RTV TK, Slona, RTV 7… Svi jurimo izjave, kadrove i rokove, ali ovog dana svi zapravo pokušavamo prenijeti istu priču. Istinu.
Pojavila se i Duška.
Mi tražimo izjave.
Ona traži gradonačelnika.
Kaže da ima poklon za njega. Kod nas se nikad ne zna da li će neko na događaj doći zbog događaja ili zbog vlastitog scenarija.
I tako prođe još jedan dan.
Dan u kojem se smjenjuju kafa, posao, umjetnost, politika, vijesti, kolege, humor i tuga.
Dan u kojem se na istoj ulici sudare lunapark i Srebrenica.
Možda upravo zato juli u Bosni nikada nije običan mjesec. On uvijek podsjeti koliko život može biti čudan. U jednom trenutku slušaš dječiji smijeh, u drugom gledaš stubove koji predstavljaju ljude kojih više nema.
I možda je baš to naša svakodnevica.
Da živimo između sjećanja i budućnosti.
Između buke i tišine.
Između nade da ćemo jednom naučiti čuvati i parkove i ljude.
Sutra je jedanaesti juli.
Neki datumi ne prolaze. Oni se svake godine ponovo dogode.
(V.M.)