Foto: Balans
Ponedjeljak je. Predzadnji dan juna. Kalendarski još nije vrhunac ljeta, ali to pokušajte objasniti termometru. Vrućina ne popušta. Kao da je neko uključio fen na najjače i zaboravio ga ugasiti.
U pet ujutro budi me mačak. Ne mjaukanjem. To bi bilo previše obično. Liže mi lice. Čovjek se trzne kao da ga je neko polio hladnom vodom, a nije, jer hladne vode, čini se, više nema ni u teoriji. Bunovan ustanem. Dam mu jesti. Neće. Dam mu vode. E, to već može. Pije, pije i pije. Pametniji je od mnogih ljudi. Zna šta je ovih dana najvažnije.
Vratim se u krevet, ali san je već negdje otišao na godišnji. Tek što sam zatvorio oči, alarm. Sedam sati. Kafa. Mačak sada spava. Sad bih ja njega budio, ali samo me pogleda jednim okom, procijeni da nisam vrijedan ustajanja i nastavi spavati. Pošteno.
Na pumpu po gorivo i cigare, pa na posao. Standardna jutarnja kafa sa Almom, Lejlom i Enesom. Poslije nam se pridružio i Dino. Tema samo jedna, vrućina. U Bosni postoje dvije univerzalne teme, kad je zima, svi pričaju kako je hladno, a kad je ljeto, kako je vruće. Između toga dođu izbori.
Na poslu vijest dana, Vlada Federacije razmatra da četvrtak bude neradni dan zbog utakmice Bosne i Hercegovine protiv Amerike, koja se igra u dva sata iza ponoći. Zvuči lijepo. Gotovo patriotski. Samo što će, kao i obično, odmarati uglavnom oni koji rade u državnim institucijama. Privatni sektor će, naravno, uredno na posao. Kod nas se populizam često servira kao društvena briga. A narod? Narod se ionako već navikao da navija i radi u isto vrijeme.
Urednica, šefica i uvijek nasmijano lice Balansa jurca po ovoj žegi završavajući neke papire. Auto bez klime. Još malo pa će se, umjesto motora, zapaliti vozač. Nije lako biti odgovoran kad asfalt isparava.
Poslije podne intervju u hotelu Salis. Puno kolega iz Sarajeva. Oduvijek mislim da su Sarajlije poseban svijet. Ne bolji, ne lošiji. Samo drugačiji. Imaju svoj ritam, svoj humor, svoj način gledanja na stvari. Kao što i mi Tuzlaci imamo svoj. Možda smo mi malo sporiji na riječima, ali topliji u ljudima. Ili samo tako volim vjerovati.
Dino odradi razgovor odlično. Ostade poslije da montira, a ja odoh dalje.
Već danima vučem jednu obavezu koju nikako da završim. Što je više odgađam, ona postaje veća. Kao račun za struju ljeti. Dođe mi da sve otkažem. Onda mi pade na pamet Krdža. Nazovem ga. Prihvati odmah, a da nije ni pitao šta treba. Takvi ljudi su pravo bogatstvo. Oni zbog kojih još vjeruješ da prijateljstvo nije riječ koja se koristi samo na društvenim mrežama. Iskreno, isto bih i ja njemu uradio.
Poslije kafa. Dođe i Dino. Prepričavamo dan, a zapravo samo tražimo način da zaboravimo koliko je vruće. Bezuspješno.
Na povratku svratim kod nene.
Sjedi u potkošulji.
Hoćemo li kafu?
Ne bih.
De nam je ipak skuhaj… i upali klimu.
Klimu?
Znam da nema klime.
Ja, eno je, kaže i pokaže na ventilator.
Upalim ga. Puše. Više psihološki nego stvarno.
Nena onda ode tamo gdje stariji ljudi često odu, u prošlost.
Priča kako je sedamdesetih krajem juna brala paprike od pola kile.
Kakva sam ja bila poljoprivrednica. Njiva, štala, sve sam radila. Sad neće niko u njivu. Djeca neće. A ja… bolje da nisam toliko radila. Sad samo imam bolest u nogama.
U njenom glasu nije bilo gorčine. Više neko tiho mirenje sa životom. Kao da čovjek tek u starosti shvati da su i najveće životne pobjede znale ostaviti trajne posljedice.
Popismo kafu. Ona ostade sa svojim mislima, ja krenuh kući.
Zalih voćke i cvijeće. Ovih dana svako traži malo vode. Ljudi, životinje, zemlja, biljke, svi čekamo isto. Malo osvježenja.
Tako prođe još jedan običan ponedjeljak. Nije se dogodilo ništa veliko, ali se, kao i svaki dan, sastavio od sitnica. Mačka koji zna kad treba piti vodu. Prijatelja koji ne pita zašto. Nene koja ventilator zove klimom i u jednoj rečenici ispriča cijeli svoj život.
Sutra je novi dan.
Možda neće biti hladniji.
Ali čovjek uvijek ima pravo da se nada.
(V.M.)