Foto: Balans
Subota je, 27. juni. Još nije ni sedam sati, a sunce već prži kao da mu neko plaća prekovremene. Ljeto je stiglo u punom kapacitetu, a čovjek se opet pita kako je moguće da se svake godine iznenadi istim temperaturama.
Negdje pročitah status, Nakon dugogodišnjeg istraživanja shvatio sam da meni nijedna temperatura ne odgovara. I pomislim da je, to vjerovatno najtačnija rečenica napisana ovih dana. Kad je hladno, kukamo. Kad je vruće, kukamo. Izgleda da smo narod koji je najzadovoljniji kad ima razlog da bude nezadovoljan.
Popijem jutarnju kafu, nahranim mačka, pa na posao. Vijesti danas kao lijek, na kašičicu. Ljeto uvijek uspava i politiku i ljude. Samo sunce radi punom snagom.
Danas su dvije godine otkako nema Mirsada Kukića. Nisam ga lično poznavao, ali sam ga upoznao kroz priče ljudi. I onih koji su ga poštovali i onih koji ga nisu voljeli. Zanimljivo je da su i jedni i drugi govorili isto, da je bio izuzetno inteligentan političar.
Prije desetak godina jedan političar mi je ispričao anegdotu. Kaže, zazvoni telefon usred noći. Kukić ga zove da odmah dođe u jedan restoran u Banovićima. Ovaj pomislio da je smak svijeta. Kad je stigao, Kukić sjedi za stolom, figure šaha uredno poredane. Dok su igrali partiju, objašnjavao mu je kako će formirati vlast u Tuzlanskom kantonu. Neko politiku vodi preko saopćenja, neko preko šahovske table.
Danas je o njemu pisao Samir Imamović. Tekst pun emocije. Onako kako se rijetko piše. Rekoh sebi, ne znam bi li neko i o ocu napisao toliko toplih riječi koliko je on napisao o čovjeku kojeg je smatrao prijateljem i političkim učiteljem.
U međuvremenu, tuzlanski taksisti pišu gradonačelniku. Kažu, otkad su uvedene subvencije za autobuske linije, narod sve manje koristi taksi. Građani na društvenim mrežama odgovaraju da se sve vratilo kao bumerang jer je taksi bio preskup. I eto još jedne stare istine, tržište zna biti surovije od svake politike.
Posao završim oko pola pet. Krećem kući. Ako ičim mogu pohvaliti svog Golfa, onda je to klima. Danas ledi. Sjetih se jednog jarana koji je za svog Citroena govorio da i on ima klimu, ljeti grije, zimi hladi. Kad bolje razmislim, ima i u tome neke logike. Nije rekao da radi kako treba.
Usput svratim na pumpu. Kupim cigare, sok i neni sladoled.
Nisi se trebao trošiti, kaže ona.
Ma samo ga ti pojedi.
Dok sam ja skuhao kafu, sladoled je već nestao. Brže nego što je stigao iz zamrzivača.
Nailazi komšija. Zvat ćemo ga Huso. Traži vagu.
Nemamo, kažem.
Treba mu vaga da izmjeri pedeset kila nečega.
Nena načula samo da nešto traži.
Šta hoće?
Vagu.
Hranu? Šta će od nas tražiti hranu? Nemamo mi šta davati, ima on bolje od mene.
Kasnije dolazi mati, a nena odmah, bez ikakvog uvoda:
Bio Huso, traži hranu.
I džaba ti objašnjavaj da čovjek nije tražio ni hljeba ni brašna, nego vagu. Kod nene, kad jednom uđe u priču, više nema ispravke.
Popili smo kafu, rashladili se lubenicom, pa sam krenuo kući. Nena je ostala ispred kuće. Ne zato što joj nije vruće, nego zato što uvijek postoji mogućnost da neko naiđe. A ako neko naiđe, šteta bi bila propustiti priliku za još jednu priču. Kod nje su razgovori važniji od hlada.
Tako prođe još jedna obična subota. Ništa spektakularno, a opet puna sitnica koje dan učine vrijednim pamćenja. Malo politike, malo šaha, malo taksista, malo sladoleda i jedna vaga koja je do večeri postala hrana.
Na kraju se sve opet svede na isto. Vrućinu ćemo preživjeti, kao što smo preživjeli i zime. Sutra će doći novi dan, novi ljudi, nove priče i, ako Bog da, nova nafaka.
A mi ćemo, sasvim sigurno, opet pronaći neku novu temperaturu koja nam neće odgovarati.
(V.M.)