Foto: Balans
Srijeda je svanula, 24. juni.
Sunce izbija, ali ni oblaci se ne predaju. Kao da se i oni spremaju za utakmicu. Nahranim mačka, skuham kafu i krećem u novi dan. Oko osam na posao, ali prvo stanica na pumpi. Guma opet traži zraka. Svako malo je dopunjujem, kao što političari dopunjuju obećanja pred izbore. Vjerovatno ventil pušta. A možda samo guma prati društveno raspoloženje pa povremeno klone.
Na poslu klasika. Dan lijen, razvukao se kao mačak na prozoru. Gotovo sve se vrti oko večerašnje utakmice Bosne i Hercegovine protiv Katara na Svjetskom prvenstvu. Računica je jednostavna, pobjeda nas vodi dalje. Zato je cijela država u nekom čudnom stanju između nade i poluhisterije. Kod nas je reprezentacija uvijek mnogo više od fudbala. To je kolektivna terapija bez termina i uputnice.
Jutarnju kafu pijem sam u Friendsu. Nekad čovjeku baš to treba. Da šuti nekoliko minuta i sluša kako grad diše. Nije samoća uvijek kazna. Ponekad je luksuz.
U parku BKC-a srećem Harija. Postavlja instalaciju posvećenu Srebrenici, 31 godinu nakon genocida. Hari je jedna od onih rijetkih pojava koje još podsjećaju da umjetnost nije profesija nego stanje duha. U Tuzli takvih nema mnogo. Toliko malo da ih možete nabrojati na prste jedne ruke, a da vam ostane mjesta i za držati šolju kafe.
Dok ga gledam kako radi, pomislim kako postoje ljudi koji ne žive od umjetnosti nego za umjetnost. Kod Harija je sve podređeno tome. Nema tu radnog vremena, godišnjeg odmora ni prekidača. Samo ideja koja ga vodi. Ne sumnjam da će instalacija izazvati pažnju. Neke teme to zaslužuju.
Vraćamo se poslu. Montiramo reportažu. Biće završena na vrijeme, što je u našem poslu često ravno manjem čudu.
U međuvremenu stiže vijest o nastavku suđenja doktoru Tulumoviću, Husiću i ostalima. Ne znam. Imam osjećaj da tu mnogo toga ne štima. Posebno zato što su neki ljudi osuđeni u javnosti mnogo prije nego što su sjeli na optuženičku klupu. A javnost kod nas ne voli čekati presude. Ona ih donese odmah, uz jutarnju kafu. Neka pobijedi istina. Kakva god bila.
Kasnije kafa s Omčom i Dinom. Omčo opet juri neku priču. Nije sigurno otvaranje cvjećare. Nešto istražuje, kopa, povezuje. Treba biti Omčo. Za to treba imati nos, živce i malo ludosti. Ja prvi priznajem da nisam taj kalibar.
Onda stiže politička vijest dana. SDA složila liste za izbore. Umihanić nosilac za Skupštinu TK, Lejla Vuković druga, Smajo Mandžić treći. Premijer Halilagić predvodi listu za Federalni parlament. Izborna godina ulazi u puni pogon. Narednih mjeseci gledat ćemo mnogo osmijeha, rukovanja i fotografija s građanima koje političari inače sretnu otprilike koliko i Donalda Trumpa.
Vrijeme je za snimanje. Dino i ja radimo anketu o očekivanjima pred utakmicu. Narod optimističan. Neko kaže 2:0, neko 3:1, neko već planira četvrtfinale. Mi Bosanci smo posebni. U stanju smo u istom danu očekivati sportsko čudo i potpuni raspad sistema.
Nakon prvog javljanja u emisiju pravimo pauzu. Sladoled. To je već tradicija ovih utakmica. Šta ćemo, volimo lizati.
A ko liže, zlo ne misli.
Usput čitam vijest da je Sejo Brajlović uplatio RTV taksu za narednih trideset godina. Kakav lik. Populizam ga prati kao sjena, ali čovjek zna napraviti gest o kojem svi pričaju. Nadam se da će zaista dočekati tih stotinu godina kojima se nada. Kad već unaprijed plaća, red je da i koristi uslugu.
I tako prođe dan. Barem do osam navečer.
Sve poslije toga staje u devedeset minuta fudbala.
Kad ovo budete čitali, možda ćemo slaviti. Možda ćemo tugovati. U Bosni i Hercegovini često između ta dva stanja nema velike razlike. Navikli smo da nam emocije skaču brže od temperature u junu.
Zato večeras svi gledamo u isti teren, istu loptu i istu nadu.
A sutra?
Sutra će biti ili dan radosti ili dan žalosti.
Iako, iskreno, život će nastaviti po svome. Mačak će opet tražiti hranu, guma će vjerovatno opet tražiti zraka, kafa će čekati da provri, a mi ćemo tražiti neku novu priču.
Takvi smo. Uvijek između brige i šale. Između sjete i osmijeha.
Možda je baš u tome sva naša snaga.
(V.M.)