Foto: Balans
Jutro je, četvrtak, 25. juni. Sunce je poranilo, a s njim i država koja još uvijek pokušava shvatiti da je sinoć stvarno pobijedila Katar i prošla u drugi krug Svjetskog prvenstva.
Nije mala stvar. Bosna i Hercegovina jutros izgleda kao čovjek koji se probudio nakon dobre svadbe, pomalo umoran, pomalo zbunjen, ali s osmijehom koji ne silazi s lica.
Dino i ja smo sinoć radili do kasno. Linkovi, uključenja, izjave, navijači, zastave. Posljednje javljanje imali smo tek nakon utakmice. Narod u poluhisteriji, ali onoj lijepoj, sportskoj. Trebalo je ovoj zemlji nešto ovako. Da se bar nakratko manje priča o neimaštini, nezaposlenosti i lopovlucima, a više o golovima, zastavama i zagrljajima nepoznatih ljudi na ulici.
Prolaze čovjek i žena sa psom. Na njemu dres, kačket, naočale. Gledam ga i pomislim kako neki ljudi zaista znaju pružiti pažnju. Pas korača važnije od većine prolaznika, kao da i sam zna da je danas poseban dan. Možda je to samo ljubav, a možda i dokaz da sreća često stanuje u sasvim malim stvarima.
Ipak, jutro ne pita za emocije. U osam sati ključ je već u bravi mog poluispravnog Golfa. Neke stvari ostaju iste bez obzira na rezultate reprezentacije.
Sinošnju proslavu u Tuzli sjajno je snimio drug Hisari. Pregledi zakucali. Da je za svaki klik dobio deset feninga, danas bi vjerovatno birao između mora i planine za godišnji odmor. Ovako je ostala slava, a ona u našem poslu traje otprilike do naredne vijesti.
Odličan posao uradio je i Mario. Meni su najljepši kadrovi oni s Južne magistrale. Kolone automobila, zastave kroz prozore, sirene i ljudi koji se makar na jednu noć nisu dijelili ni po čemu osim po tome ko glasnije navija.
Ja, naravno, na snimanje. Od tuđih pregleda nema hljeba.
Pozorište organizuje press konferenciju. Predstave sele na otvoreno. Tamo srećem Zlaju s RTV TK. Pamtim ga još iz djetinjstva. Vodio je muzičku emisije. Estrada, ako me sjećanje dobro služi. U ono vrijeme televizijski voditelji bili su veće zvijezde od pjevača koje su predstavljali. Danas je dovoljno imati telefon i internet pa da svako bude i voditelj i gost i producent.
Vraćam se na posao, a tamo Blicko. Sutra promoviše fotomonografiju o Srebrenici. Obaveza preko glave, ali vremena za kafu uvijek ima. Sjedamo u Bingo City Centar.
Prvu temu razgovora preskačem. Ovo ipak čitaju i djeca.
Poslije pričamo o poslu, fotografiji i knjizi koju je uradio. Nakon Tuzle slijedi Sarajevo. Njega kad gledaš, onda vidiš kako postoje ljudi kojima godine ništa ne mogu. Decenije rada nisu umorile Blicka. Energije ima kao mladić od dvadeset godina, samo s mnogo više iskustva i mnogo boljim pričama.
U međuvremenu pristižu dnevne vijesti. Dominira sport. Dominira reprezentacija. Ali politika je kao korov, uvijek pronađe put.
Dodik zvao Bakira Izetbegovića. Razgovor napet. Meni se čini da je Izetbegović vrlo precizno detektovao problem. Za sedam minuta i devet sekundi objasnio je zbog čega Dodik više pripada političkoj prošlosti nego budućnosti. S druge strane, Dodik je i sam dao dovoljno materijala svojim riječima i tonom.
U razgovoru je manje više rečeno sve ono što bi svaki razuman čovjek aminovao.
Politika se opet pobrinula da nas podsjeti kako euforija ima rok trajanja.
Poslije podne s Omerom idem po izjavu. Vani pakao. Asfalt se topi, a mi glumimo da smo navikli na ove temperature. Kafa pomaže koliko i kišobran u Sahari, ali tradicija je tradicija. Analiziramo sinoćnju utakmicu. Svako ima svog junaka i svoju teoriju kako ćemo do kraja prvenstva.
I tako prođe dan.
Oslikan kroz kadrove Denisa Hisarija i Marija. Obogaćen Blickovom knjigom i pričama koje vrijedi sačuvati. Začinjen još jednom političkom svađom koju ćemo vjerovatno zaboraviti mnogo prije nego sinoćnje golove.
A negdje između svega toga još se privikavamo na činjenicu da smo prošli u naredni krug Svjetskog prvenstva.
Nacija se raduje.
I neka se raduje.
Ne dešava se često da cijela zemlja istovremeno ima razlog za osmijeh.
Sutra je novi dan. Nadamo se malo lakši, malo manje vreo i jednako sretan.
A ako ne bude tako, uvijek nam ostaju snimci s Južne magistrale da nas podsjete kako smo barem jednu noć svi bili na istoj strani.
(V.M.)