Foto: Balans
Nedjelja je, 28. juni. Budim se oko osam. Kažu da je jutro pametnije od večeri, ali ovo jutro je prije svega toplije od svega što je normalno. Sunce je već odlučilo da nema potrebe čekati podne kako bi pokazalo ko je gazda.
Skuham kafu. To je valjda jedini ozbiljan posao koji čovjek obavi bez razmišljanja. Dok pijem prvi gutljaj, vrtim vijesti na telefonu. Svjetsko prvenstvo u punom jeku. Hrvatska sinoć pobijedila Ganu i prošla u drugi krug. Lijepa vijest za ljubitelje fudbala. Sad slijedi Portugal. E, tu će već biti i nervoze, kalkulacija i onog poznatog: Ako odigraju kao protiv Gane…
Odem do pumpe i pekare. Kupim cigare, hljeb i vodu. To je ona moderna verzija odlaska u supermarket, tri stvari bez kojih se, navodno, ne može. Dok se vratim, dan je već ozbiljno odmakao. Na ovim temperaturama vrijeme prolazi brže nego plata.
Valja nešto i raditi. Nedjelja jeste, ali vijesti ne znaju koji je dan u sedmici. Objavljujem tekstove. Još nekoliko dana traje konkurs za novinarsku nagradu “Nino Ćatić”. Važna priča. Važna nagrada. Za sve nas koji vjerujemo da novinarstvo još uvijek može biti više od klikova i senzacionalizma.
Prije pet godina imao sam čast da budem među dobitnicima. Dobio sam i druga priznanja, ali ova nagrada ima posebnu težinu. Nije to samo plaketa ili diploma. To je podsjetnik da je neko prepoznao trud i da je priča koju si ispričao ostavila trag.
Sjetim se da je iste godine nagradu dobila i moja drugarica Alma. Poslije su je dobili mnogi ljudi koje poznajem, poštujem i smatram prijateljima. I svaki put mi bude drago, kao da je nagrada stigla u vlastitu kuću. Među njima i moja šefica, urednica i finansijski direktor Balansa, koja je priznanje zaslužila radeći priču za N1. Takve stvari čovjeku vrate vjeru da kvalitet ipak pronađe put.
Dan prolazi, a ja gotovo da i ne izlazim iz kuće. Tek predvečer odem do nene. Čim me vidi, odmah počinje.
Što te nema?
Kažem joj da sam bio jučer.
Jašta si bio! Govori pravo, ne izmišljaj.
I šta čovjek da odgovori? Kod nana vrijeme radi po posebnim pravilima. Ako nisi danas došao, znači da te nije bilo mjesec dana. A ako dođeš dva dana zaredom, opet će pitati gdje si bio.
Vraćam se kući. Čeka me još jedan odmor, košenje dvorišta. Na ovoj vrućini kosilica zvuči kao da moli za milost, a i ja zajedno s njom. Poslije pola sata više nisam siguran kosim li travu ili Sahara polako osvaja moje dvorište. Ali, što se mora, mora se.
I tako ode još jedna nedjelja. Naizgled obična. Bez velikih događaja, bez spektakla. A opet, puna sitnica od kojih se život zapravo sastoji. Kafa. Vijesti. Posao. Nena. Malo uspomena. Malo znoja. Malo ponosa.
Meteorolozi najavljuju zahlađenje naredne sedmice. Ovih dana im vjerujem više nego političarima, pa se iskreno nadam da će ovoga puta biti u pravu.
Sutra je ponedjeljak. Nova sedmica. Novi tekstovi, novi sastanci, nove obaveze. Nove male pobjede i poneki poraz. Tako to ide. Život ne pita jesmo li spremni, nego samo okrene novu stranicu.
A naše je da skuhamo kafu, duboko uzdahnemo i nastavimo dalje. Uz malo humora. I uz malo sjete, tek toliko da nas podsjeti koliko vrijede obični dani dok ih živimo.
(V.M.)