Foto: Balans
Jutro je svanulo, 26. juni. Alarm zvoni u 5:20, kao da je nešto posebno zgriješio pa ga čovjek poželi kazniti čim ga čuje. Kuham prvu kafu. Mačak me gleda, ali doručak odbija. Valjda i on smatra da u to doba ustaju samo oni koji moraju. Pametan je.
Kafa završena, pa pravac posao. U gradu sam već u 6:45. Tuzla se tek budi, ali oni koji nose grad na svojim leđima odavno su na nogama. Komunalci, kontrolori parkinga, komercijalisti, konobari, kuhari… Kafići puni ljudi koji u miru piju prvu jutarnju kafu prije nego što krenu u svoje male svakodnevne bitke. Ima nešto lijepo u toj slici. Nema galame, nema nervoze. Samo ljudi i kafa. Kao da se grad na trenutak dogovori da bude normalan.
S Amrom posljednje uključenje u jutarnji program ove sezone. Ljeto odnese i televizijske navike pa će i jutarnja ekipa malo predahnuti. Do jeseni.
Čekam Omera da nastavimo jučer započeto snimanje. Kaže tek poslijepodne. Dobro, neće pobjeći ni kamera ni priča.
Vrijeme kratim kafom s Neimarlijom i Durmom. Toliko je vruće da ni one standardne bezobrazne teme više nemaju energije da se otvore. Sjediš, piješ kafu i svi kolektivno gledamo kako sunce prži asfalt. Kad temperatura pređe određeni broj stepeni, i tračevi odu na godišnji.
Stižu vijesti. Vlada Tuzlanskog kantona prvi put subvencionira boravak djece u vrtićima. Lijepa vijest. Oko 1.100 porodica će osjetiti da država zna biti saveznik, a ne samo institucija koja traži još jedan papir.
Iz Gradske uprave također nekoliko informacija. Sastanci s mjesnim zajednicama, asfaltiranje lokalnih puteva… Kolega Skoka odmah napisao kako je Zijo Tuzlu asfaltiro. I čovjek nije puno pogriješio. Kad nema izbora, asfalt se manje primjećuje.
Ali dan nije donio samo lijepe vijesti.
Udruženje roditelja i prijatelja djece sa dijabetesom Novi horizonti ponovo upozorava na ono što ne bi smjelo biti tema upozorenja nego davno riješen problem. Djeca u Tuzlanskom kantonu imaju manja prava nego njihovi vršnjaci u drugim dijelovima Federacije. Roditelji ne traže luksuz. Traže senzore koji djeci znače sigurnost, mirniji san i normalnije odrastanje. Kada pročitate da refundacija pokriva tek tri i po senzora, a potrebno ih je šest, shvatite koliko matematika nekad zna biti okrutna.
Vidjet ćemo hoće li ih ovaj put neko čuti.
Predvečerje rezervisano za nešto sasvim drugačije. Promocija fotomonografije Ahmeta Bajrića Blicka. Nije to obična knjiga. Petsto sedamdeset stranica i više od tri i po hiljade fotografija nisu samo brojke. To su godine hodanja po masovnim grobnicama, praćenja identifikacija, dženaza, suza i tišine. Neke knjige se čitaju. Ova se pamti.
Prije promocije još jedna kafa. Omer, Kenda i ja. Tema koliko hoćeš, ali vrućina ubija svaku ozbiljnu raspravu. Popijemo kafu, pa Omer i ja završavamo snimanje. Nakon toga još jedna kafa sa sagovornikom. Naravno. Kod nas se najvažnije stvari uvijek kažu tek kad se kamera ugasi.
I evo me sada. Pišem ove posljednje redove na parkingu ispred Binga. Pola osam je. Tekst mora biti gotov do osam. Tako nalaže tradicija, a neke tradicije ne treba dirati. One nas podsjećaju da, bez obzira koliko dan bio haotičan, ipak postoji neki red.
I kad saberem sve što je stalo između 5:20 ujutro i ovog parkinga, shvatim da jedan običan petak baš i nije bio tako običan.
Stane u jedan dan jutarnja kafa, televizija, nekoliko novih kilometara asfalta, jedna dobra odluka vlasti, jedna nepravda koja čeka ispravku, knjiga koja čuva istinu, nekoliko kafa više nego što doktor preporučuje i poneki razgovor koji ostane među ljudima.
Tako, valjda, izgleda život.
Od jutra do akšama.
Sutra će alarm opet zvoniti. Mačak možda opet neće doručkovati. A mi ćemo opet pokušati u jednom danu pronaći neku priču vrijednu da ostane zapisana.
(V.M.)