Bajramski prijemi oduvijek su bili više od protokolarnih događaja. To su ona mjesta gdje se, barem simbolično, podvlači crta ispod mjeseca odricanja i duhovnog uzdizanja, pa se čovjek nada da će iz te ramazanske škole izaći makar malo bolji, pravedniji i što je najvažnije otvoreniji prema drugima. Lijepe riječi se izgovore, ruke se stisnu, kahva se popije, a poruke o zajedništvu lebde u zraku poput mirisa baklave.
I zaista, kada muftija govori o plodovima ramazana, o jačanju imana, brizi za druge, solidarnosti i milosti, teško je ne složiti se. Sve to zvuči onako kako i treba zvučati, dostojanstveno, uzvišeno i iskreno. Problem, međutim, nastaje kada stvarnost odluči da napiše fusnotu ispod tih lijepih riječi.
Jer, dok se govorilo o zajedništvu, neko je, kako tvrdi vijećnik Nedžad Jusić, ostao nepozvan. I to ne bilo ko, nego pripadnici romske zajednice, ljudi koji, kako kaže, žive, rade, doprinose i postoje jednako kao i svi drugi. Ako je to tačno, onda imamo situaciju koja se ne može tek tako odmahnuti rukom uz ono staro, “Ma, ciganska posla.” Jer ovdje se ne radi o stereotipima, nego o odgovornosti.
Zanimljivo je kako društvo često koristi tu frazu “ciganska posla” kao zgodan ventil za sve što ne valja, a rijetko kada se zapita ko zapravo pravi ta “posla”. Ako neko nekoga izostavi sa prijema koji slavi zajedništvo, teško da se krivica može prebaciti na one koji nisu ni bili pozvani.
U cijeloj priči ne nedostaje ni onog našeg, domaćeg humora, pomalo gorkog. Neko bi cinično mogao reći da su na prijemu služili baklavu na bakarnim poslužavnicima, a u hotelu postavljeni detektori za bakar, pa se boje alarma. Jer, znate kako to ide u narodnim pričama, uvijek postoji neka predrasuda koja čeka da bude izgovorena, pa makar i kroz šalu. Ali problem s takvim šalama je što one često otkrivaju više o onima koji ih izgovaraju nego o onima na koje se odnose.
A ramazan, ako je išta, trebao bi biti vrijeme u kojem se čovjek obračuna upravo s tim, s predrasudama, s nepravdom, s vlastitim slabostima. Nije poenta samo izdržati bez hrane i pića od zore do zalaska sunca, nego izdržati bez loših misli, bez nepravde i bez isključivanja drugih.
Nije ovdje pitanje je li romima poslan mail, fax ili upućen poziv poštom na krive adrese, nego vjerovatnoća da se Islamska zajednica otuđila od drugih i drugačijih.
Muftija bi možda mogao razmisliti po kojem kriteriju se upućuju pozivi i za ovaj, ali i za druge prijeme. Možda! Ali, muftiji se može kako hoće.
Zato ova priča nije samo lokalni nesporazum ili protokolarni propust. Ona je podsjetnik da između riječi i djela često postoji razmak koji nije lako premostiti. I da se prava vrijednost bajramskih poruka ne mjeri aplauzom u sali, nego time ko je sve bio pozvan da u tu salu uđe.
Možda će neko reći da je sve ovo prenapuhano, da se uvijek neko nađe uvrijeđen i da ne treba praviti problem tamo gdje ga nema. Ali ako već govorimo o vjeri koja poziva na pravdu i jednakost, onda je sasvim legitimno pitati, ima li mjesta za sve ili samo za odabrane?
Jer bajram, u svojoj suštini, nije događaj zatvorenog tipa. To je praznik otvorenih vrata. A vrata koja se zatvaraju pred nekima, ma iz kojeg razloga, nisu baš u duhu poruka koje se tih dana najglasnije izgovaraju.
Na kraju, možda je najpoštenije postaviti jednostavno pitanje, jesmo li iz ramazana izašli kao bolji ljudi ili smo samo postali bolji govornici?
(Fraza “ciganska posla” nije napisana u uvredljivom tonu i njena namjera nije da bilo koga uvrijedi i diskredituje)
(V.M.)