Foto: Balans
Subota je, 21. mart. Sunce se uporno nudi, ali zrak još uvijek ujeda, onako proljetno, na prevaru. Idealno vrijeme za radni zadatak koji to zapravo nije, jer ići u Klub „Zmajevo srce“ nikada nije samo posao. To je terapija za koju treba biti spreman.
Prije nego što smo uronili u taj emotivni košmar, sjedamo na kafu s kolegom. Klasika, kafa, kafa, čaj. Ali, u Zmajevom srcu kafa nema samo ukus kofeina, ona ima ukus strpljenja. Ako očekujete švicarsku preciznost i konobara koji nečujno klizi po parketu, promašili ste adresu. Ovdje se kafa čeka. Ovdje se narudžba ponekad pomiješa. Ali ovdje, dok čekate tu šoljicu, konobar vam usput ponudi i masažu ramena. I dok gledam kako gnječi kolegu, shvatam, to je jedini kafić na svijetu gdje grešku u koracima plaćaju čistom ljubavlju. Inkluzija ovdje nije samo slovo na papiru ili dosadni projektni cilj, ovdje je ona živa, nasmijana i malo vas bole ramena od nje.
U Klubu je kao u košnici. Obilježava se njihov dan, Svjetski dan osoba s Down sindromom. Tu je i Saša Šunjka. Slavi rođendan i mašta o Španiji, o Camp Nou stadionu, o Barceloni. Dok ga gledam kako gasi svjećice, kontam da je zaslužio da vidi ono što želi.
A onda, povratak u surovu tuzlansku realnost. Poslije snimanja, red je da se počastimo. Idemo na pitu kod Kipova. Kažu, najbolja u gradu. I neka kažu. I jeste.
Ali, prava kazna za sve grijehe slijedi kasnije, Bingo.
Ući u Bingo subotom popodne je kao dobrovoljni ulazak u deveti krug Danteovog pakla, samo što umjesto demona imate kolica koja škripe i redove duge kao put do te Sašine Barcelone. Pola sata života sam ostavio u redu za piletinu, sok i mačiju hranu. Gledam u one ljude ispred sebe, gledam u onog mačka na vrećici hrane koji se jedini smije i mislim se, jesmo li mi, normalni, zapravo oni koji stalno negdje žure, a nigdje ne stižu?
Dok čekam u redu, ispred mene stariji čovjek. Nervozan on, nervozan ja. Red stoji, vrijeme stoji, samo živci lagano silaze niz kičmu. Klasična scena iz supermarketa, ništa što već nismo preživjeli. Istovara iz kolica ulje, kajmak i neke kekse, nema kraja. U jednom trenutku napravi korak unazad i, naravno, direktno na moju nogu. Preciznost za svaku pohvalu.
Kažem mu, refleksno, “Može li malo lakše, gospodine?“
A on, bez sekunde razmišljanja: „Lakše ti, gurnuo si nogu pod mene.“
Tu shvatiš da nisi u redu za kasu, nego u zoni sumraka. U nekom paralelnom svemiru gdje logika uzme slobodan dan, a bezobrazluk radi prekovremeno. Ovdje se nekultura i izostanak odgoja poravna ludilom.
Dok se konačno pakujem prema kući, kroz glavu mi prolazi Sašina želja. On bi u Španiju, a ja sam jedva preživio red na kasi. Možda bi nam svima trebala jedna pogrešna kafa i ona masaža uz osmijeh iz Zmajevog srca. Da nas malo popravi.
(V.M.)