Foto: Balans
Grad se jutros probudio kao da se ništa nije desilo. Sunce isto, kafa ista, mačak još ljući nego jučer. Samo što negdje između redova vijesti i mirisa prve cigare stoji ono što ne može stati ni u jedan naslov, još jedan femicid. Još jedna rečenica koja počinje sa “muškarac ubio suprugu”, a završava se tišinom koju niko ne prenosi.
I onda život, bez pardona, nastavi dalje.
Sinoć, dok su sirene možda još odzvanjale u nekoj ulici, kod mene u komšiluku, dernek. Prvi maj se ne predaje lako. Muzika udara, stihovi se sudaraju sa zdravim razumom, a rakija sa stvarnošću. “Duni vjetre malo preko jetre”, pa odmah zatim ona filozofska, “umri baba odmori u grobu, da se ženim pa da imam sobu”. Egzistencijalizam na balkanski način, kratko, jasno i uz harmoniku.
Svi pričaju, niko ne sluša. I to je možda najtačnija slika današnjice. Nema tuge u tim razgovorima, nema tragedije, nema kredita ni računa. Alkohol je tu da prekrije pukotine, da nas ubijedi da je sve pod kontrolom, makar do jutra.
A jutro, jutro donese svoje.
Ustajem oko devet, jer mogu. Neradni dan, luksuz koji se mjeri u satima sna. Mačak me gleda kao da sam ga lično izdao. Nije jeo u sedam, pa neće ni sad. Inat je ozbiljna disciplina kod nas, čak i među životinjama.
Listam vijesti. Ona sinoćnja tragedija već je gurnuta u stranu. Nije više top vijest. Zamijenila je informacija da je neki hadžija iz Lukavca otvorio TikTok. To je ritam savremenih medija, tragedija traje koliko i pažnja publike. Otprilike do sljedećeg skrola.
Sljedeća vijest, policajac ošamario maloljetnika. I odmah, dvije škole mišljenja. Jedni bi zapalili policijsku stanicu, drugi bi pretukli i oca. Istina, kao i obično, vjerovatno stoji negdje sa strane i gleda kako se svi deru, a niko je ne pita ništa.
Odem do pumpe, rutina. Cigare, sok, par sitnica koje čovjek kupi više iz navike nego potrebe. Radnik predlaže kafu, jer kod nas se i nesreće lakše podnose uz plastičnu čašu iz automata. Kaže jutros sletio u kanal. Okrenuo se po sok i ode. Život stane u sekundu nepažnje. Srećom, kaže, dobro je prošao. “Mora se paziti ubuduće.” Rečenica koju izgovaramo tek kad prođe ono najgore.
Zove me bivši kolega. Promijenio firmu, sad radi u mediju koji obećava budućnost. Kaže, čitali moje tekstove, urednik zadovoljan.
Nude saradnju. Sedmično. Sedam dana, sedam događaja. Pitko, da shvati običan narod, kobajagi.
Kaže, laganica.
Kažem mu, onda si mogao pisati i ti.
Nasmija se.
Nije loša ponuda, ali odbijem iz puno razloga, a glavni je što ne mogu kad se nešto mora. A ovo bi realno moralo.
Vraćam se kući, sunce već visoko. Trava narasla kao da je na steroidima. Kosim pola, pola ostavim, neka i ona ima pravo na život. Nismo mi baš toliki tirani.
Poštar dolazi, nosi prošlost zapakovanu u kovertu. Kazna od prije godinu dana. Vozio 63 gdje je bilo 50. Četrdeset maraka. Neka, nek je živa glava. To je jedina matematika koja na kraju ima smisla.
Komšija, naravno, već tu. Vidio poštara pa došao da provjeri stanje u državi preko moje pošte. Kaže, on je prije rata prošao cijelu Evropu bez kazne. Vozio stojadina. Realno, sumnjam da je mogao preći ograničenje i da je htio. Ali svako ima svoju verziju istorije u kojoj je sve radio kako treba.
I tako prođe dan.
Bez spektakla, bez velikih događaja, bez naslova. A opet, pun svega. Od tragedije koju nismo stigli ni svariti, do smijeha koji nam dođe kao refleks. Od muzike koja para noć do tišine koja ostane kad se ugasi televizor.
Možda smo se pretvorili u ljude koji sve preživljavaju tako što ništa ne zadržavaju predugo. Ni tugu, ni radost. Sve klizi niz nas kao voda niz lim.
A negdje između toga, mačak se konačno smiluje i pojede.
I to, nekako, dođe kao mala pobjeda dana.
(V.M.)