Foto: Balans
Ponedjeljak je, 4. maj. Sedam je i koji minut, a ja se budim uz Tahira. Ova rečenica zvuči tako pogrešno. Ali tako je bilo. Situacija je profesionalna, on u studiju Nova BH, ja u krevetu, obojica u istoj muci ranog ustajanja. Žustra, Tahir Žustra, moj drug, Tuzlak sa adresom u Sarajevu, gdje se snašao svjetski. Gledam ga, skockan, moderan, opušteniji nego u onoj sivoj informativi gdje je godinama rudario. Njegovim prelaskom iz informative u jutarnji program Nova i dobija i gubi.
Dobro mu stoji to jutro, a i meni dobro dođe da vidim poznato lice prije nego što zagazim u stvarnost.
A stvarnost je put preko Gornje Tuzle. Kažu, to je put historije, mada meni više liči na test za amortizere. Rupa na rupi, krivina na krivini, kraće je nego preko Majevice, ali duže traje ako ne voziš službeno auto, ja danas vozim, pa i nije loše. Dino i ja grabimo ka Čeliću. Teren zove.
Čelić je danas centar svijeta, a Bingo u Čeliću je sjedište tog svijeta. Tu su svi, od onih što jagodu maze i paze, preko komercijalista u bijelim košuljama, pa do švercera i onih što samo traže marku za kafu. Popijemo je i mi, pa pravac u plastenike.
A tamo, more crvenila. Ljudi podigli 20 duluma pod najlon, miriše na djetinjstvo i tešku paru. Kila od četiri i po do pet i po maraka. Beru radnice, dolaze nakupci, haos koji niko nije režirao, a teče k’o podmazan. Da snimamo film, zvao bi se „Blagostanje u plasteniku“.
Naletimo na djeda, 72 mu godine, a oči mu još uvijek igraju. Pitam ga onako, muški, kako idu one stvari kad krene sezona, kad se umor uvuče u kosti. Djed me pogleda, sve mu jasno. Kaže, najgore je brojati tuđe pare i spavati sa svojom ženom, a najbolje kontra od toga.
Rekoh mu u sebi, daj Bože da ti išta radiš osim što te pare brojiš, ali hajde, svako ima svoju istinu i svoju nostalgiju.
Dino kupio jagoda, platio ih skuplje nego da su stigle iz Berlina direktnim letom, ali neka, naše su.
Povratak je isti, rupa, krivina, rupa, dok vijesti na radiju vrte istu traku. Danas je umro Tito. Godišnjica.
Kad god čujem to ime 4. maja, meni pred oči ne izlazi ni Bijela kuća ni Plavi voz niti pioniri, nego ona scena iz filma „Lepa sela lepo gore“. Dječaci u grmlju, učiteljica i poštar se „igraju“ na biciklu, a s tranzistora glas javlja da je umro drug Tito. Poštar plače, ne silazi s nje, ali skida kapu. Respekt je respekt, pa makar i u onoj stvari. Bio on car, genije ili tiranin-bravar, to je historija, a o ukusima se ovdje ionako ne raspravlja, ovdje su različiti ukusi razlog za rat.
Još jedna vijest, Dom penzionera Tuzla dobio novog direktora. Imenovanje Mirsada Muhamedbegovića za novog direktora JU Dom penzionera Tuzla predstavlja klasičan primjer političkog pragmatizma umotanog u institucionalnu obnovu. Dok se ustanova još uvijek oporavlja od nezapamćene tragedije i sudskih procesa protiv bivšeg rukovodstva, na njeno čelo dolazi čovjek čiji je najsvježiji uspjeh zapravo vješt prelazak iz SBiH u vladajući SDP. Teško je oteti se utisku da je u procesu izbora, pored stručnih referenci bivšeg ministra, presudnu ulogu igrala upravo stranačka markica. Pred Muhamedbegovićem je sada gotovo nemoguća misija, vratiti poljuljano povjerenje javnosti i sanirati duboke rane kolektiva nakon gubitka 17 života u stravičnom požaru. Ipak, ostaje otvoreno pitanje hoće li ovo imenovanje biti stvarna prekretnica za sigurnost korisnika ili samo još jedna u nizu političkih kadrovskih križaljki. U gradu gdje se tragedije brzo zaboravljaju, novi direktor nosi teret dokazivanja da njegova funkcija nije samo nagrada za lojalnost, već odgovornost prema onima koji su u Domu potražili utočište.
Vrijeme je za Bingo, ali onaj naš, tuzlanski. Tri dana praznika, radnje zatvorene, narod u panici k’o da ide ledeno doba. Da Bingo ne radi deset dana, mislim da bismo kolektivno izumrli kao vrsta. Vidim, nisam jedini koji je ostao bez hljeba i mlijeka. Guta je u naroda još uvijek dobra, troši se k’o da sutra ne postoji.
I tako, od jutra uz Tahira do večeri u redu za hljeb, stane cijeli naš mali svijet. Malo televizije, malo rupa na putu, malo jagoda koje mirišu na život kakav bismo htjeli imati, i malo politike koja nas uvijek vrati tamo gdje jesmo.
Negdje između plastenika i Doma penzionera, između djedove mudrosti i radničkog znoja, između Tita na radiju i praznih rafova pred praznik, shvatiš da se kod nas ništa ne dešava slučajno, ali rijetko šta ide kako treba.
I zato možda Čelić i jeste centar svijeta, ne zbog jagoda, nego zato što u jednom plasteniku stane sve, i trud, i nada, i zarada, i prevara, i osmijeh, i gorčina.
A mi? Mi se vraćamo istim putem. Rupa, krivina, rupa. I tako u krug.
(V.M.)