Foto: Ilustracija
Jutro je svanulo kako samo zna, bez imalo milosti, sivo i teško, kao da i nebo zna šta se desilo. U Tuzli brat ubio brata. Kratka rečenica, a u njoj cijela tragedija, sav besmisao koji se ne može ni objasniti ni opravdati. Automatska puška, bijeg, hapšenje. I gotovo. Život stane u nekoliko redova vijesti, a iza njih ostanu ljudi koji će tu priču nositi cijeli život.
A mi? Mi nastavljamo.
Skuha se kafa, mačka se nahrani, pogleda se kroz prozor da li će kiša ili samo prijeti. Rutina je najtvrdokornija stvar na svijetu, ne pita šta se desilo, ne daje prostor za pauzu. Ide dalje i vuče i tebe sa sobom.
I tako, Daliborka i ja, pravac teren. Pred kuću gdje se desilo ubistvo. Naš posao. Nije da se ide rado, nije da čovjek ikad ogugla na takve prizore, ali ideš. Nekad i protiv sebe, ali ideš. Jer ako nećeš ti, mora neko drugi. A istina, kakva god bila, mora imati svjedoke.
Izjava nema. Naravno da nema. MUP upućuje na Tužilaštvo, Tužilaštvo čeka portparola, portparol vjerovatno na Jadranu slavi produženi praznični vikend. Sutra će. Uvijek je nešto sutra. Danas je rezervisan za šutnju.
Postoje datumi koji nose simboliku sami po sebi. Treći maj, Dan slobode medija, jedan je od njih. Ali simbolika vrijedi samo ako je neko ispuni sadržajem. Ove godine, u Tuzlanskom kantonu, to su uradile dvije žene, dvije Azre, koje su odlučile da ne čekaju bolje uslove, nego da ih same stvore.
Zanimljivo, obje nose po dva prezimena, Delmanović Avdić i Husarić Omerović. Možda je to nebitan detalj, ali u ovoj priči djeluje gotovo simbolično. Jedna od njih mi je i drug, i njoj bih uvijek puhao u krila, mada ona leti odlično i ovako. Druga poznanstvo, ali dovoljno da znam da se radi o ozbiljnoj, vrijednoj i posvećenoj ženi. I to je, na kraju, ono što pravi razliku.
Pokretanje Platforme za istraživačko novinarstvo (PIN) nije samo još jedan medijski projekat. To je odgovor. Na šutnju, na površnost, na umor lokalnih redakcija koje prečesto nemaju ni vremena ni resursa da kopaju dublje. A upravo tu, ispod površine, leže priče koje najviše znače građanima.
Ono što PIN najavljuje, borba protiv korupcije, praćenje javnih nabavki, propitivanje rada institucija, ali i glas za one koji ga najčešće nemaju, nije lak put. To je spor, često nevidljiv i ponekad nezahvalan posao. Ali je nužan. Jer bez takvog novinarstva, sve drugo ostaje samo buka.
U vremenu kada informacija ima više nego ikad, a istine sve manje, ovakvi pokušaji nisu luksuz, oni su potreba. I hrabrost. Jer istraživačko novinarstvo podrazumijeva postavljanje pitanja tamo gdje ih drugi zaobilaze.
Zato ovi redovi nisu analiza projekta. Oni su podrška ljudima. Ideji da se može drugačije. I uvjerenju da još uvijek postoje oni koji su spremni svoje znanje i energiju staviti u službu javnog interesa.
Ako je suditi po onome ko stoji iza PIN-a, Tuzlanski kanton je dobio nešto što mu je dugo nedostajalo.
A takve stvari vrijedi podržati, ne samo riječima.
U međuvremenu, život na drugoj strani zemlje ide nekim sasvim drugim tokom. U Sarajevu biraju najbolje novinare. Ironija profesije, dok jedni računaju koji brat je kojeg ubio, drugi broje nagrade. I jedno i drugo je dio istog posla.
Drago mi je zbog Omera. Zasluženo, bez dileme. Čovjek koji ne zna za lakši put, niti ga traži. Petnaest godina upornosti, tvrdoglavosti i onog novinarskog inata koji te tjera da ostaneš još pet minuta duže, postaviš još jedno pitanje, sačekaš još jedan odgovor koji možda nikad neće doći.
Sjećam se jedne situacije iz Banovića, čekamo direktora satima pred zgradom. Ni traga ni glasa od njega. Ja izađem samo da uzmem kafu, jer čovjek ipak ima granice. I naravno, baš tada, evo njega. Kao da je čekao da ja odem. Omer ostaje, Omer dočekuje, ja trčim bez kafe. Nekako uspijemo snimiti ignorisanje dotičnog. Tako to ide.
A onda druga slika, drugi grad, ali ista priča. Banja Luka. Kiša pada ona dosadna, uporna, što ne prestaje nego samo mijenja intenzitet da te podsjeti da je tu. Čekamo opet. Satima. Kad konačno izlazi direktor, kreće mala potjera, mi za njim, on ne zna šta ga je snašlo. Omer pita, reže, ne da mu da uzme zraka. Nema tu pauze, nema “samo još jedno pitanje”, sve je jedno pitanje koje traje.
I onda scena koju ne možeš izmisliti. Iz firme izlazi spremačica, nosi kišobran i zabrinuto govori “Nemojte da mi direktor kisne.”
U tom trenutku shvatiš sve, i sistem, i hijerarhiju, i apsurd. Direktor pod zaštitom kišobrana, a pitanja padaju jače od kiše.
Ima i on svojih mana, da se ne lažemo. Papirologija mu je slaba strana. Potpisati nalog ili popuniti anketu, e tu već nastupa drama. Ali dobro, svako ima svoju ahilovu petu. Neko ne potpisuje papire, neko ne zna stati kad treba. I sve je to dio paketa.
I na kraju, ostane taj osjećaj da se sve ovo stalno vrti između dvije krajnosti, tragedija koje nas presijeku usred običnog jutra i ljudi koji uprkos svemu pokušavaju da drže stvari pod kontrolom, makar kroz pitanja, tekstove i upornost.
Negdje između “brat ubio brata” i “nemojte da mi direktor kisne” stane čitava ova zemlja, njene rane, njene navike i njena uporna potreba da sve brzo zaboravi i nastavi dalje.
Novinarstvo tu ne mijenja svijet preko noći. Ali ostavlja trag da se nešto ipak nije prošlo bez pitanja. A ponekad je i to dovoljno.
(V.M.)