Foto: Ilustracija
Koliko ste puta čuli od mlade osobe: „Ja sam apolitičan/na“ ili „Politika me ne zanima“? Za mnoge mlade to predstavlja svojevrstan izbor da se distanciraju od političkih tema koje doživljaju kao izvor stalnih previranja, tenzija, negativnih vijesti, bez osjećaja da mogu uticati i bilo šta mijenjati.
Apolitičnost se odnosi na pojavu da sve veći broj mladih ljudi izražava nezainteresovanost ili distancu prema politici i društvenim tokovima. Ono podrazumijeva stav mladih koji ne prate aktivno političke događaje, nemaju povjerenja, ne učestvuju u izborima i ne postavljaju pitanja. Apolitičnost ne mora nužno predstavljati pasivnost javnosti, već novi način promišljanja o ulozi u društvu.
O trendu distanciranja mladih od politike govore i rezultati istraživanja koje je tokom 2024-2025. godine proveo Institut za razvoj mladih KULT na reprezentativnom uzorku mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. Istraživanje je analiziralo političku pismenost mladih, njihove stavove prema politici, ali i načine na koje se uključuju u društvene procese.
Kada je riječ o konkretnom političkom djelovanju, glasanje je i dalje najčešći oblik političkog angažmana mladih. Na izborima održanim 2024. godine glasalo je 45,3 posto mladih, dok je na Općim izborima dvije godine ranije izlaznost bila nešto veća – više od 47 posto. Podaci ukazuju na blagi, ali primjetan trend smanjenja izlaznosti mladih birača.
Iza statistike kriju se konkretna iskustva mladih ljudi koji svjesno biraju distancu od političkih procesa:
„Iskreno, uopšte ne pratim politiku niti vijesti. Često ne znam ni ko su nosioci važnih funkcija u državi, niti ko predstavlja koji narod u vlasti, ne izlazim na izbore “- kaže sagovornik poznat autoru teksta.
Sličan stav dijeli i druga mlada osoba, koja navodi kako se usljed osjećaja “obesmišljenosti svega”, za politička dešavanja zainteresuje tek u izuzetnim situacijama,
„Nedavno sam u okruženju osjetila neku napetost i čula razne negativne priče, pa sam prvi put nakon dugo vremena odvojila vrijeme i na YouTubeu potražila dnevnike državnih emitera Bosne i Hrvatske. Doslovno sam htjela provjeriti šta se dešava, da se ne bi desilo da rat izbije, a da ja ni ne znam ko je koga napao” – kaže dvadesetpetogodišnja sagovornica.
Nepovjerenje u sistem
Distanca mladih prema politici otvara i šira pitanja društvene odgovornosti i građanskog angažmana. U javnosti se često postavlja pitanje zašto nedostaje snažniji pritisak građana na institucije, čak i u trenucima kada se dogode velike krize ili tragedije. Masovni protesti su rijetki ili ih u krajnjem slučaju nema.
Sociolog Esad Bajtal smatra da apolitičnost mladih nije posljedica nezainteresovanosti ili pasivnosti, već dubokog nepovjerenja u politički sistem i društveni ambijent. Iako mladi posjeduju snagu, ideje i potencijal, izostaje uvjerenje da se može stvoriti stvarna promjena.
“Oni vide da tamo dominira laž i dominira jedna posebna psihoza potcjenjivanja, svađe,obmane, sve ono sto je izvan normalnog ljudskog spektra”- govori Bajtal, navodeći kako takva percepcija potiče veliku apstinenciju mlađe populacije i da je to opet posljedica jednog nepovjerenja, posljedica činjenice i svijesti koju oni vide svugdje oko sebe, da je “ovdje laž jedina istina”.
Poseban problem vidi u dominaciji etnonacionalnih narativa u javnom prostoru, koje opisuje kao tzv. „b/h/s politikanstva“, a koji dodatno udaljavaju mlade od politike, jer u njemu ne vide prostor za društvene promjene.
„Apolitičnost mladih upravo odgovara onima koji vode takva politikanstva“, naglašava Bajtal. Ipak, upozorava da apstinencija nije rješenje: „Druga je stvar što je tragično, jer time ne mogu popraviti ništa. Apstinencija ne vodi nikuda, ostajete zarobljeni u atmosferi koja vam se ne sviđa.”
Društvo bez rezultata
Dodaje da takvo stanje direktno pogoduje postojećim strukturama vlasti, koje opstaju uprkos lošim rezultatima u gotovo svim sektorima.
”To društvo bez rezultata, je mrtvo društvo, koje mladima ne nudi budućnost, i koje ih upravo time tjera da dignu ruke od svega.”
Takvo okruženje bez perspektive dodatno podstiče odlazak mladih iz zemlje. Sociolog Bajtal kaže da se ne radi samo o migraciji, već o bijegu iz sistema u kojem ne vide budućnost.
“Odavdje se ne odlazi, odavdje se bježi“, ističe on, “Najčešće odlaze oni koji imaju znanje, obrazovanje i izražen osjećaj odgovornosti. Bježe najbolji od ovdašnjih samozvanih nacionalnih spasilaca i nalaze ga upravo tamo u nekom normalnom svijetu, koliko-toliko, gdje ima neki minimum reda, koji im obećava zakonitost.”
Prema njegovim riječima, izostaje interes akademske zajednice da se sistemski pristupi ovom pitanju, “Porazno je da se ne bave društvene i humanističke nauke ovim kompleksnim problemom, mladi ljudi su doslovno umrtvljeni”, dodaje Bajtal
Dok novi izvještaji o mladima(UNICEF) potvrđuju da su emigracijske namjere i dalje visoke zbog osjećaja nesigurnosti, nepovjerenja u institucije, socijalne isključenosti, ograničenosti prilika, uključujući nisku učestvovanost u donošenju odluka.
Širi regionalni problem
Sličnu zabrinutost dijeli autor i kolumnista Gordan Stošević iz Sjeverne Makedonije, ukazujući da je apolitičnost mladih jedan od najozbiljnijih društvenih problema današnjice, nazivajući je “porazom nesagledivih razmjera”.
“Oni nisu svjesni da ukoliko se ne bave politikom, ona će se sigurno njima baviti“, ističe Stošević, naglašavajući da je politika cjelokupno njihovo okruženje. Kako objašnjava, to se ogleda u svakodnevnim stvarima, od nepostojanja sapuna u školskim toaletima i nedostatka menstrualne higijene za djevojčice, do ukidanja školske prehrane, ali i zatvaranja biblioteka, pozorišta i kina zbog neposjećenosti.
Posebno problematizira činjenicu da mladi ljudi imaju i biračko pravo, ali i mogućnost da budu birani, što društvo često zanemaruje. Tvrdeći da “izražena apolitičnost mladih, jedino ide u prilog vladajućim elitama, koje neće imati zreo elektorat koji će biti njihov politički korektiv.”
Svoja zapašanja temelji i na ličnom iskustvu iz političke kampanje u Sjevernoj Makedoniji, gdje je, kako navodi, primijetio izraženu “nezainteresovanost” milenijalaca i Generacije Z za društvenopolitičke procese.
“Njihovo odbijanje da budu društveno-politički odgovorni, dokaz je nedostatka političke kulture, što je od velike važnosti za neposrednu demokraciju odlučivanja”- rekao je Stošević, podsjećajući, u tom kontekstu i na riječi Josipa Broza Tita da „zemlja koja ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost“,
Uz zaključak da se, s obzirom na današnje stanje, mnoge zemlje ipak imaju razloga zabrinuti.
Ako sve više biramo distancu od društvenopolitičkih pitanja, jer u njima ne vidimo smisao, ostaje pitanje da li je riječ o izboru ili određenom obliku protesta.
Kako je formulirala Hana Arent: “Neprestano laganje nema za cilj da ljudi zaista u laž povjeruju, već da dovedu do atmosfere u kojoj niko više ni u šta ne vjeruje. Ne razlikuje se istina od laži, niti ispravno od pogrešnog.
A takav narod, lišen sposobnosti da misli i rasuđuje, biva potpuno podređen vladavini laži. Sa takvim narodom, možete raditi šta poželite.”
(Rabija Numanović)