Foto: Balans
Ponedjeljak, sedam ujutro. Onaj trenutak kad čovjek još uvijek pregovara sam sa sobom da li je život stvarno počeo ili se može odgoditi za pola sata. Sunce već odlučilo, biće lijep dan. Mačak se vrti oko nogu, njemu filozofija ne treba, njemu je doručak smisao života. Njemu hrana, meni kafa. Svako zna svoje prioritete.
Dan kreće i odmah daje do znanja da neće biti lagan. Raspored suh kao stari hljeb, protokol, protokol i još malo protokola. Pravac Živinice. U autu Daliborka već u standardnom režimu, tablete kao bombone, nema šta je ne boli. Ako ništa, dan se lakše pregrmi uz hemiju.
Polaganje kamena temeljca za novu policijsku stanicu. Kažu, oko 5,7 miliona maraka. Impresivno zvuči, pogotovo kad znaš da trenutna stanica više podsjeća na baraku iz nekog prošlog sistema, gdje su nekad radnici spavali između smjena, a ne policija radila. Govori zvaničnika uredno poredani, cifre precizne, rečenice utegnute. Protokol vodi Izo, mada ga ministar krsti u „modelatora“. Hvala modelatoru, zvuči skoro pa naučno.
Načelnik govori lijepo, sve na mjestu, razvoj, firme, napredak. I sve to stoji. Niko ne bi rekao da je nedavno osuđen na šest mjeseci zbog zloupotrebe položaja. Kod nas se to računa kao namjestili mu. Muljanje je, uostalom, kod nas olimpijska disciplina, a konkurencija jaka, priznati se mora. Ovaj pobijedio na pet i po hiljada maraka, mješovito.
Među kolegama veselo. Čeba tu, odmah podsjeća na prethodni tekst. Kaže, napisao si da mi je stomak velik. Pitam ga, pa je li ti velik? Kaže, jest. Najveći ovdje. Samopouzdanje na nivou. Amin, što bi se reklo.
Kenda već planira kafu dok događaj još traje. I realno, kafa je jedina konstanta u ovom poslu. Sve ostalo dolazi i prolazi, ali kafa ostaje.
Na povratku, stajanje na pumpi. Današnje pumpe su male civilizacije, sipaš gorivo, uzmeš kafu, kupiš čokoladu, eventualno i pola kuće opremiš. Sve imaju, ali konobar malo sipa gorivo, malo nosi kafu.
Popodne novi događaj, 400 godina medrese. Impresivna brojka, mora se priznati. Kolega Ajdin drži i svoj i moj, a mogao je još nečiji da je trebalo, i još i pita. Svima je jasno da je riječ o mikrofonu. Tu su i poznata lica, ljudi koje viđaš po svim važnim prilikama. Refik postavlja pitanje reisu, ali to nije pitanje, to je maraton. Da reis-ul-ulema nije počeo odgovarati usred pitanja, vjerovatno bi još trajalo. Neki ljudi jednostavno imaju dar da pitaju bez kraja. A Refko je još i doktor za vjerska pitanja.
Sala puna, ljudi još puniji važnosti. Svi bitni su tu. Gradonačelnik Tuzle radi kao pčela, stalno u pokretu, nema pauze. Nije lako voditi grad, iskreno, nije lako voditi ni vlastitu kuću, a kamoli nešto veće. Izgrlismo se k’o braća.
I onda, pred izjave, malo realnosti i neugodnosti. Malo posljedica direktne istine. A istina kod nas nema baš dobar PR. Ljudi vole iskrenost, ali samo ako je upakovana u celofan i mašnu. Direktno servirana, teško prolazi. Nije svako za istinu, kao što nije svako ni za teret, a ni teret za njega.
Naravoučenje bi bilo jednostavno, ako želiš mir, govori ljudima ono što žele čuti. Ako želiš da ostaneš svoj, govori istinu. Ja, nažalost ili na sreću, ne znam drugačije.
Dan završava kafom s Čupom. Dvije kafe i kola,18 maraka. Konobar se vjerovatno zabrojao, ali neka. Halal bilo. Ionako smo navikli da plaćamo više nego što vrijedi, i u životu, ne samo u kafani.
I tako prođe još jedan dan. Pun ljudi, riječi, osmijeha i poneke tihe ljutnje. Pun onih koje voliš i onih koji te baš i ne vole. Ali to je valjda cijena dosljednosti.
Jer na kraju, kad se sve sabere, jedino što stvarno ostaje jeste ono u šta vjeruješ. A to se, srećom, još uvijek ne naplaćuje.
(V.M.)