Foto: Ilustracija
Nedjelja je. Plan je bio jednostavan, spavati duže, nadoknaditi sve ono što sedmica uzme bez pitanja. Sedam i minut, dovoljno rano da shvatiš kako planovi postoje samo za ljude. Mačak, recimo, ne priznaje koncepte poput vikenda, sna ili tuđih ambicija. Glad je njegova jedina ideologija. I najglasnija.
Nahranim ga, kao što red nalaže, pa pokušam nastaviti tamo gdje sam stao. San, međutim, nema dugoročno pamćenje. Ode čim ustaneš.
Uz prvu kafu, refleksno, vijesti. Nedjelja jeste, ali nešto se mora i odraditi. Ako ništa, informisanost. A vijesti, kao i uvijek, mješavina bitnog i neizbježnog.
Godišnjica rođenja Meše Selimovića. Jedan od onih autora koji su napisali rečenice koje žive duže od sistema, država i ideologija. “Čovjek se navikne na svaki smrad” i “Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati” i dalje kruže javnim prostorom, često izgovorene od ljudi koji ih razumiju, ali i od onih koji ih nose kao ukras, bez potrebe da ih stvarno pročitaju.
Ponekad se čovjek zapita, ne šta je Meša rekao, nego ko ga sve danas citira. I bi li mu bilo drago ili bi, možda, poželio da ih nikad nije napisao.
Kad smo već kod pisaca, čujem se nedavno sa bivšim gradonačelnikom, zvat ćemo ga Jasmin. Preporodio Tuzlu, glavu dajem da je tako. Piše novu knjigu. Kaže, istraživanje, priprema, proces. Uz to i parlament, sjednice, inicijative. Život podijeljen između ideja i obaveza. Nije lako, ali ima ljudi koji u toj vrsti umora nalaze smisao. Valjda je to ta razlika, radiš li nešto jer moraš ili jer ne znaš drugačije.
Na mrežama, međutim, druga dinamika. Skromne vijesti, ali algoritam nikad ne spava. Iskoči, Maca Diskrecija.
I tu negdje počinje savremena lekcija o društvu.
Nekada su nas učili kako se drži olovka, kako se sabira i zašto treba slušati dok drugi govore. Danas nas ekran uči brže stvari, kako privući pažnju, kako zadržati pogled i kako postati vidljiv bez potrebe da budeš najbolji.
U toj novoj učionici, Maca Diskrecija je, htjeli mi to priznati ili ne, profesorica s punim amfiteatrom. Ne zato što je klasično talentovana, nego zato što razumije tržište. A to je, čini se, vještina koja je preživjela sve reforme obrazovanja.
Od nije prošla dalje do nije ni bitno, put koji bi mogao ući u udžbenike motivacije. Jer dok su neki tražili hit, ona je pronašla publiku. I zadržala je.
Naravno, društvo reaguje kako zna, zgražavanjem. Komentari, analize, zabrinutost. Moralna uzbuna traje tačno onoliko koliko traje video. Nakon toga slijedi još jedan klik. Samo da vidim o čemu se radi. I tako nastaje statistika.
Jer algoritam ne razlikuje ironiju od interesa. Samo broji.
Ironija, zapravo, nije u Maci. Ona radi ono što funkcioniše. Ironija je u nama, u društvu koje kritikuje ono što istovremeno konzumira. U vremenu gdje ozbiljnost teško dolazi do publike, a banalnost je pronalazi bez napora.
Možda problem nikad nije bio u ponudi. Možda je uvijek bio u potražnji.
I dok jedni organizuju seminare o uspjehu, drugi nude direktne, praktične lekcije. Bez teorije, bez zadrške. Razlika je samo u tome ko želi da sluša.
Prođe tako i nedjelja. Tiho, kako i dolazi.
Sutra je novi dan. I jedan ozbiljan jubilej, 400 godina tuzlanske medrese. Četiri stoljeća obrazovanja, discipline i znanja. U vremenu koje traje kraće nego ikad, lijepo je znati da postoje stvari koje opstaju.
Četiristo godina je mnogo. Dovoljno da se čovjek zapita šta zaista vrijedi da traje.
A lekcija dana?
U digitalnom dobu svako može biti učitelj. Pitanje više nije ko govori, nego ko sluša.
Na kraju, možda odgovor i nije u tome šta će trajati četiri stoljeća, nego šta uopće zaslužuje da traje duže od jednog dana, jednog klika, jednog pogleda. Između Mešinih rečenica koje odolijevaju vremenu i sadržaja koji živi koliko i pažnja publike, stoji izbor koji svakodnevno pravimo, često nesvjesno. Nije problem što postoji banalno, površno ili glasno. Problem je kad to postane jedino što slušamo.
Jer vrijeme će, kao i uvijek, napraviti selekciju. Pitanje je samo hoćemo li joj nešto vrijedno ostaviti ili ćemo sve prepustiti algoritmu da odluči umjesto nas.
Od mene za danas dovoljno, odoh sad gledati Macu Diskreciju jer uspjeh je jedna od najtežih nepravdi koju jedan čovjek može nanijeti drugome.
(V.M.)