Foto: Balans
Svanuo je utorak, onaj tipični, okupan suncem koje vara da će sve biti lako. Buđenje je bilo plod udruženog zločinačkog poduhvata mog alarma i mačka. Procedura standardna, kafa meni da se probudim, hrana njemu da me ne pojede. Prva stanica, benzinska. Malo goriva u rezervoar, kutija cigara u džep. To je, u ovoj našoj stvarnosti, osnovni paket za preživljavanje.
Kafa s Dinom bila je samo uvertira. Pridružuju se kolegice. Tema, more i “morel” se na more. Sreća, Panonica je bliža. A onda, pravac Skupština. Osjećam u kostima, bit će ovo dug dan. Dino već snima izjavu, Omer se čeka.
U hodnicima sretnem kolegicu sa RTV TK. Zvaćemo je Mirela, mada je njeno lice godinama bilo sinonim za skupštinsko izvještavanje. Prošla je krug od televizije do radija i nazad, a godine iskustva izbrusile su je kao najfiniji šmirgl papir. Mirela o kantonalnoj politici i zastupnicima zna i ono što su oni sami zaboravili. Znam joj i oca, doajen radijskog novinarstva, već dugo u penziji. Prepoznatljiv glas Radio Tuzle. On je od onih ljudi čiji glas ne slušaš samo informativno, nego mu vjeruješ. Godine provedene pred mikrofonom pretvorile su ga u svojevrsni orijentir, kad on govori, znaš da si na pravoj frekvenciji. U vremenu kad se riječi troše brže nego gorivo na benzinskoj, takvi glasovi ostaju kao podsjetnik da je novinarstvo imalo kičmu. Gospodin profesije, bez potrebe da to ikome dokazuje.
I dok nas u školi uče o tri stuba vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, svako ko je makar jednom popio kafu u ovim hodnicima zna za onaj četvrti, najvažniji stub. To je Nuki. Skupštinska kafe kuharica. Budimo realni, sistem bi se možda i održao bez predsjednika Skupštine, ministra, ali bez Nuki bi nastao opšti kolaps. Obećala Bektićki pelcer aloe vere pa se priča rasplinula.
S Bektićkom i Neimarlija, danas rezervni sastav BHRT-a, dok Maja i Enko drže prvu liniju. Maja je fenomen, žena ne staje. Snima svaku tačku, arhivira teme za danas, sutra i prekosutra. Gledam je i mislim, treba biti k’o Maja. Za nju je sve moguće, zastupnici sami idu za njom da daju izjavu.
A političari? To je posebna sorta. Ima jedan, zvaćemo ga Bahre. Čovjek se javno kune u obraz i poštenje svog šefa. Kaže, garantuje za njega. Gledam ga i divim se toj smjelosti. Ja, koji se svako jutro budim sa samim sobom, ne smijem garantovati ni za vlastite postupke do ručka, a on stavlja ruku u vatru za drugoga. Hrabrost ili nešto drugo, prosudite sami.
Ja i Omčo ganjamo izjave, ali zastupnici bježe. Bježe od mikrofona kao da smo širitelji kakve egzotične zaraze. A zapravo, bježe od odgovornosti. U politici je to disciplina u kojoj su svi šampioni, ako ne bježiš dovoljno brzo, nema te na mapi. Prihvatiš li odgovornost, prihvatio si poraz i odlaziš u arhiv bh. politike.
Skupštinski hodnik je, po običaju, tri puta zanimljiviji od same sale. Na snazi je zabrana pušenja, ali se poštuje otprilike kao preporuka ombudsmena, dakle, nikako. Dim se miješa sa poluinformacijama i obećanjima, stvarajući tu prepoznatljivu skupštinsku maglu.
Nakon svega, kafa s Omerom. Sabiramo utiske. Elaborirano je šta se moglo, analizirano ko je koga i zašto. Moglo je i bolje, ali srećom, uvijek može i gore. Sutra nastavljamo, pa kud puklo da puklo.
I tako, utorak koji je počeo suncem završava uobičajenom skupštinskom izmaglicom. Između kafe, cigara i izjava koje se love kao rijetke zvijeri, shvatiš da se ovdje ništa ne mijenja naglo, sve je to sporo kuhanje u istom loncu. Hodnici pamte više istine nego govornica, a osmijesi kriju više nego što otkrivaju. Na kraju dana, jedino što ti preostaje jeste da sabereš utiske, otpiješ još jednu kafu i pripremiš se za sutra. Jer u ovoj našoj političkoj izmaglici, svaki novi dan obećava isto, možda neće biti bolje, ali sigurno neće biti dosadno.
(V.M.)