Foto: Facebook
Subota je. Svanula je hladna, siva i natopljena onom dosadnom, upornom kišom koja vas tjera da se zapitate je li maj uopšte stigao u grad. Skuham kafu, nahranim mačka, on nema briga oko rokova i politike. Krećem na teren. Danas snimamo Sajam kafe i Čokolade. Miris prženih zrna i slatkiša u Hrvatskom kulturnom centru Sveti Franjo instantno popravlja tmurno raspoloženje. Okupila se masa svijeta, 42 izlagača sa svih strana, od komšiluka do Belgije i Mađarske. Tuzla miriše na Evropu.
Cijelu ovu priču potpisuje moj stari drug Edis Bajić, zvat ćemo ga Baja. Znamo se punih dvadeset godina. Kad vratih film unazad, sjetim se nas dvojice s početka priče. Ja sam bio doslovno dijete u medijima, a on jednako zelen, ali u politici, na čelu mladih SDA. Uvijek je bio borac, stalno se vrtio, grizao kroz vijeće za projekte i mjesne zajednice. Danas, godinama kasnije, Baja uspješno gura ove sajmove. Velika stvar za grad i cijeli kanton.
Tu je i Džemka, nekad naša kolegica. Danas živi dokaz da intelekt i zanat mogu zajedno. Profesionalno sretna s knjigom, a kroz hobi pravi vrhunske slastice. Dok hvatamo kadrove, prilazi nam gospođa, Sarajka. Stigla organizovano autobusom, pa pita bez trunke stida,
„Ima li ovdje šta džaba? Pa neću valjda sve kupovati kad sam već iz Sarajeva potegla?“
To je taj naš vječiti, neuništivi mentalitet grebatora. Platiće se karta, preći će se kilometri, ali ako se ne ogrebe za kakvu gratis degustaciju, izlet je propao.
Subota je pa nema standardnih političkih saopštenja kojima nas svakodnevno siluju. To ostavlja prostora da se svari utisak od sinoć. U punoj sali BKC-a u Živinicama, Zdenko Tadić je promovisao knjigu „Hrvati Živinica“. Čovjek je bivši direktor Uprave civilne zaštite TK, gospodin, uvijek na raspolaganju medijima. Penzionisao se i umjesto kafanskog pametovanja, čovjek je sjeo i napisao ozbiljan, pedantan naučno-istraživački rad. Faktografski dokument o suživotu i doprinosu jednog naroda, ideja rođena još u ratu kroz razgovor s pokojnom majkom. Vrijedno poštovanja.
A onda se sa te kulturne visine stromohlaviš u našu realnost. Sinoć pišem sličan osvrt, fokusiram se na policiju i Selima Bešlagića. Prvi komentar na tekst, naravno sa lažnog, kukavičkog profila, glasi, „Jebo vam Selim mater.“
Mi nismo samo u krizi, mi smo kao društvo potpuno urušeni i dotakli smo dno. Nemam namjeru ovo ljepše upakovati. Društvene mreže su postale uzde u rukama polupismenih primitivaca, budala, stranačkih botova i likova sa ozbiljnim psihijatrijskim dijagnozama koji iza ekrana liječe svoje frustracije. Čestiti ljudi se povlače, a polusvijet vlada javnim prostorom. Ima li nam spasa? Iskreno, u ovakvim danima, teško je povjerovati da ima. Ispričam i materi za ovu psovku, kaže, dobar je Selim bio kad je bio mlađi. Sad ostario i on, a i ja.
Danima traje prava mala histerija oko Panini sličica za Svjetsko prvenstvo. Ne skupljaju ih više samo djeca, nego svi redom i stariji, i žene, i muškarci. Trafike, pumpe i prodavnice opustošene kao pred elementarnu nepogodu. Gdje god svratiš, nema. Iakoči mi slika na Facebooku na kojoj su trgovci negdje napisali, „Nema albuma ni sličica, nisu ni došli.“ Nevjerovatno je kako nas nekoliko komadića papira za tren vrati u djetinjstvo i probudi isti onaj žar zbog kojeg smo nekad mijenjali duple sličice po školskim hodnicima. Samo kod nas nestašica može postati kolektivna tema broj jedan, važnija od politike, računa i svakodnevnog haosa. Možda nemamo sličica, ali smisla za euforiju i zajedničku ludnicu nam definitivno ne fali.
Dok pišem ovo, prebirem po arhivi. Izašlo je preko šezdeset osvrta. Sve je počelo kao puko pražnjenje glave, ventil da ne poludim od svakodnevnice. Planirao sam stati na trideset, ali se priča uduplala.
Nisam sam u ovome, gura me krug ljudi koji čuvaju moj zdrav razum. Prva je šefica, blagajnica i urednica vedrog lica. Da nema ove kiše da je ohladi, zapalila bi sve oko sebe od posla i pritiska. Srećom, pljusak gasi vatru. Tu su i Enisa, Neimarlija, Dino, Amina, Barbara, Selma, Maja, Daliborka, Devleta, Azra, Avdo, Kendina mati Alma, dvije Mirele, Emina Ramić, Lejla, Alma, moj ahbab Ramiz, bivši gradonačelnik Jasmin Imamović, Ibro, Zerina, Fata, Arnela, Mirza, Krdža, Irma, Ahmed, Ines, Čupo, Hazim… Ako je koga memorija izdala, neka halali. Ovo je moj jasan šamar sivilu. Hvala vam za svaku podršku.
Nakon posla, sistem nas automatski resetuje na fabričke postavke.
Vrijeme je za povratak kući. Ali prije toga, zna se, Bingo. Glavna stanica i svetilište većine nas. Šta god da ti fali u životu, odgovor je, „Idi u Bingo.“ A problem sa Bingom je univerzalna ljudska slabost. Uđeš po hljeb i mlijeko, a izađeš sa punim kolicima stvari koje ti apsolutno ne trebaju. Naravno, pod uslovom da u džepu imaš onu magičnu stavku. Pare zvane guta.
Neka nam je sa srećom i ova kišna subota. Čuvajte živce i ne čitajte komentare botova.
(V.M.)