Foto: Balans
Jutro je, nedjelja, 17. maj. Kiša pada onom dosadnom upornošću koju samo majske kiše imaju. Ustajem oko pola devet, mada sam mačka nahranio još oko sedam. To valjda ne spada u ustajanje nego u dužnost. Mačke ne priznaju vikend, depresiju ni vremensku prognozu.
Skuham kafu, upalim televizor i odmah shvatim da ga ne gledam. Više gledam kroz njega. Kao kroz izlog vlastitih misli. Slike se mijenjaju, ljudi prolaze, ali ništa ne slušaš. Samo prebireš po glavama koje nosiš sa sobom.
Neki dan sjedimo na kafi. Krdža, Boja, Armin i ja. Svi iz istog posla, svi pomalo načeti. Samo se Boja nekako drži. Kao da je uspio sačuvati posljednji komad živca koji smo mi ostali davno potrošili po terenima, snimanjima, tuđim tragedijama i vlastitim umorima. Kenda i ja smo mentalno već dobrano izlizani. Krdža je izašao iz posla, ali posao iz njega nije. I neće još dugo. Vidiš mu u očima onu iskru kad vidi dobru priču. To novinarstvo ne prolazi. Samo promijeni adresu stanovanja u čovjeku.
Priča kako ima gosta u apartmanu, treba čovjek do Loznice, pa mu traži opcije. Gledam ga kako kombinuje, povezuje ljude i puteve kao da organizuje specijalni program, a ne prevoz preko granice.
Na istom događaju bio i Mirza, ali morao dalje, drugo snimanje. Ostavi jedno, trči na drugo. Život ljudi s kamerom nekad liči na to da sve proživiš, a ništa ne stigneš osjetiti do kraja. Kao da ti je život emitovan na televiziji, a ti ga gledaš sa zakašnjenjem.
Mirza snimao Trleta. Trle traži fotografiju, kao dokaz gostovanja, kao da neće biti u programu nego na potjernici. Mirza mrtav hladan govori kako razmišlja da mu jednog dana na spomeniku bude selfi s Trletom. I stvarno, Mirzin duh uvijek je bio veći od Bosne. Takvi ljudi prežive i najteže dane tako što ih pretvore u vic. Nije to neozbiljnost. To je odbrambeni mehanizam Balkana.
Tuzla ovih dana obilježava Dane tuzlanskih jedinica, pa se sjetim Redžepa Muratovića. Heroj rata, nosilac Srebrnog štita, komandant kojeg ljudi i danas spominju s poštovanjem. Ali život ima ružnu naviku da ni heroje ne ostavi na miru.
U julu 2023. Tuzlu je pogodila vijest da je njegov sin Damir izvršio samoubistvo. Damir, vijećnik, humanitarac, ljudina, jaran. Od tada do danas Redžep ne pristaje da njegov sin bude samo broj u statistici i rečenica od dvije minute u dnevniku. Piše, traži, provjerava, kopa po istini kao čovjek koji zna da je roditeljska bol jača od svakog umora. Gledaš ga i vidiš da postoje ljudi koji se ne mire ni sa sudbinom ni sa službenim verzijama.
I poželiš mu samo jedno, da dočeka istinu. Kakva god bila.
Popodne odem do pumpe i pekare. Klasika domaće egzistencije, cigare, sok, hljeb. Svratim neni na kafu. Kaže, “Nema te pet dana.” A bio sam sinoć. Kod nane vrijeme drugačije prolazi. Ako te ne vidi tri sata, već si napola dijaspora.
Kafa ide, pa historijske teme. Ozari se dok priča kako je kasnih šezdesetih, možda baš šezdeset osme, išla s čojkom zvanim muž na vašar u Puračić. Ljuljala se na ringišpilu ko djevojčica. Djecu ostavili kod kuće i zaključali. Danas bi zbog toga završili na svim portalima i u tri emisije o roditeljstvu. Plus puna avlija policije.
Kad su se vratili, djeca ložila vatru, ispalo žara, soba puna dima, skoro se zapalila kuća. A ona se smije dok priča,
“Dobro je, nisu se pogušili. Ko bi mi sad pomag’o.”
I shvatiš da su stariji ljudi preživjeli stvari zbog kojih bi današnje generacije tražile terapeuta, komisiju i podršku zajednice. Dok izlazim iz kuće dobacuje mi, vidi dole što mi je procvjetao šekaik.
Vratim se kući. Ručak. Nož tup. Uzmam da ga naoštrim i odmah se sjetim stare priče.
Bio čovjek kod ljubavnice. Ona mu daje noževe da naoštri i kuka kako njen muž nikad neće da ih oštri. Dok čovjek oštri njene noževe, sine mu misao, kod njega kući svi noževi oštri, a on nijedan nikad nije naoštrio.
I eto ti cijele filozofije muško-ženskih odnosa u jednoj kuhinji.
Najviše se trudimo tamo gdje ne živimo. A, oštrite li vi noževe kod svoje kuće?
Tako prođe i ova nedjelja. Kišovita, siva, naizgled nikakva. A opet puna ljudi. Heroja koji traže pravdu. Novinara koji ne znaju prestati biti novinari. Nena koje se smiju požarima iz mladosti. Ljubavnika koji oštre tuđe noževe. I nas što sjedimo uz kafu, gledamo kroz televizor i pokušavamo pohvatati smisao u običnom danu.
Možda su baš takve nedjelje najvažnije.
One u kojima se ništa veliko ne desi, a život ipak pokaže sve što jeste.
(V.M.)