Foto: Balans
Petnaesti maj u Tuzli nikad nije običan datum. To nije dan koji osvane, nego dan koji se preživi. Kao stari ožiljak kad zaboli prije kiše. Samo što ovdje kiša pada već trideset i kusur godina.
Skuham kafu, onu jutarnju što više služi da čovjek dođe sebi nego da ga razbudi, pa na posao. Već u deset dolaze delegacije iz Republike Srpske. Preživjeli vojnici, porodice stradalih, političari, kamere, obezbjeđenje, protokoli, ozbiljna lica i još ozbiljniji pogledi. Sve kako red nalaže.
Samo što red, kao i obično kod nas, kasni skoro sat vremena.
Kad su napokon stigli, nastupa predstava. MUP TK podigao mjere sigurnosti kao da u Tuzlu slijeće američki nosač aviona, a ne delegacija koja svake godine dolazi na isto mjesto. Policajci na svakom koraku, ušminkani inspektori u civilu, nervozni pogledi, zabrane prilaska, tjeranje novinara na travnjak kao da smo marva koju treba usmjeriti, a ne ljudi koji rade svoj posao.
I onda apsurd dostigne vrhunac.
Medijima iz Tuzle zabranjeno je prići delegaciji iz Republike Srpske. Lokalni novinari tretirani kao potencijalna prijetnja sigurnosti. S druge strane, mediji iz RS-a prolaze bez ikakvih problema. Prilaze, snimaju, uzimaju izjave, rade posao normalno. Dakle, po procjeni policije, opasnost ne dolazi od kamera koje su prešle entitetsku liniju nego od ljudi koji trideset godina izvještavaju iz vlastitog grada.
Takvu ponižavajuću i bijednu demonstraciju sile dugo nisam vidio.
Ne štiti policija ovdje nikoga. Ovo nema veze sa sigurnošću. Ovo je klasično iživljavanje nad ljudima za koje znaju da neće praviti problem. Jer novinari u Tuzli danas nemaju ni sindikat, ni zaštitu, ni podršku, ni kritičnu masu da odbrane vlastito dostojanstvo, a kamoli da nekoga napadnu.
I najgore od svega, niko od tih silnih šefova neće objasniti zašto su domaći novinari tretirani gore od gostujućih. Neće jer nemaju objašnjenje. Imaju samo funkcije, činove i potrebu da pokažu silu tamo gdje je najlakše.
Pratim obilježavanje godinama, ali ovakav propust i ovakvu sramotu ne pamtim. Novi direktor Uprave možda misli da se autoritet gradi brojem policajaca i udaljenošću novinara od događaja ili pozdravljanjem s medijima na domijencima. Ne gradi. Autoritet se gradi profesionalizmom, a pozdravljat nas i ne mora, neka nam samo obezbijedi uslove za rad. A ono danas, najmanje je bilo profesionalno.
Tri sata kasnije, isto mjesto, druga slika. Grad Tuzla obilježava Dan odbrane. Narod nekako diše mirnije. Tu je Selim Bešlagić. A ima ljudi koji nisu samo ljudi nego epohe. Selim je u Tuzli odavno prešao granicu između čovjeka i simbola. Hoda među svijetom kao živi podsjetnik da je nekad bilo vrijeme kad su političari govorili srcem, a ne čitali s papira.
I opet se prepričava onaj razgovor s Pračerom. Tri decenije kasnije ljudi ga citiraju skoro kao narodnu pjesmu.
“Proglasite autonomiju…”
“Ne dolazi u obzir.”
“Jebiga onda, rat.”
“Neka je rat. Neka je rat Paračer, jebiga. Ja nemam drugu državu osim Bosne i Hercegovine.”
Neke rečenice ne stare. Samo dobijaju veću težinu.
I slušaš danas Selima kako priča o tome, bez velikih poza i bez potrebe da od sebe pravi mit. Kaže da nije razmišljao. Govorio iz duše. I vjeruješ mu. Jer se vidi kad čovjek nešto izgovori iz stomaka, a kad iz press službe.
A Tuzla ko Tuzla, i kad obilježava tragedije, pronađe prostora za humor. Zapjevam mu onu staru:
“Oj Selime, Selime, volio si dimije…”
Kaže on bez razmišljanja:
“Volim i sad.”
E to ti je Tuzla. Grad koji je preživio granate, politike, tranzicije i privatizacije, ali nije izgubio šalu. Jer kad izgubiš humor, onda si stvarno gotov.
Tu je i Duška. Sva u crvenom. Pitam je,
Je li baš sve crveno?
Kaže,
Da nema naroda, pokazala bih ti.
Sreća pa ima naroda.
I tako prođe dan. Težak. Jedan od onih što ti ostanu na ramenima i kad dođeš kući. Sad treba sve to upakovati u tekst, složiti emocije, činjenice, izjave, ironiju i umor. Novinarski zanat ti je to, gledaš historiju iz prvog reda, a navečer tražiš riječ koja može nositi toliku težinu.
Ali prođe.
Kao što reče Laušević, sve prođe, pa i doživotna.
I stvarno prođe. Ostanu samo ljudi i ono što su bili. Neki će ostati upamćeni po tome što su novinare tjerali na travnjak. Neki po crvenoj boji. A neki po tome što su, uprkos svemu, imali petlju, da ne kažem muda, kad je bilo najteže, i doživotno voljeli dimije.
(V.M.)