Foto: Balans
Jutro svanulo ko opštinsko obećanje. Oblačno, muljavo, ne obećava puno, ali eto ga, došlo. Mačak ustaje u sedam, ja minut kasnije, čisto da zna ko je gazda, a ko samo živi tu.
Kafa stoji ispred mene kao medicinski dokaz da srce još uvijek radi. Skrolam videe, algoritam me poznaje bolje nego rodbina, i izbaci mi predstavu Poslanik. Hazim, zvat ćemo ga Brad Pitt iz Vlasenice, i Irfan, zvat ćemo ga Kasumović jer čovjek svakako igra pola Bosne. Humor taman kako treba, bosanski, naš. Nešto između Dva smo svijeta različita i Audicije, s onom posebnom čari kad predstava u svakom gradu postane lokalna priča, pa se narod smije jer zna o kome se zapravo priča, samo niko neće prvi naglas reći ime.
I stvarno, u moru istih stand-up nastupa gdje ljudi dva sata pričaju kako su išli u teretanu i imali toksičnu vezu, ovo dođe ko domaća supa poslije fast fooda.
Vrijeme za posao.
Već u osam vijest. Uhapšen političar iz Živinica. Zvat ćemo ga Nail. Nail Juka.
Kažu zavidni, namještao, pogodovao, završavao sinu, jaranima, ljubavnici… Za ljubavnicu nešto i sumnjam. Čovjek na džumi svakog petka, samo što nije počeo četvrtkom trčati u prvi saf da ugrabi mjesto do efendije.
Tužilaštvo fino nabrojalo, zloupotreba položaja, trgovina uticajem, ovo-ono, članovi komisija, zemljište, pogodovanja. Kad čitaš optužbe naših političara, dođe ti ko da čitaš jelovnik. Sve nešto u sticaju.
Omčo i ja u Živinicama. Snimamo kako ga izvode iz policijskog kombija s lisicama. I dok ga gledam, razmišljam, šta te natjera da u tim godinama petljaš, muljaš, natežeš, pa da te pod stare dane vode svezanog kroz grad gdje si nekad otvarao manifestacije i dijelio bajramske čestitke?
Nije to više ni pohlepa. To je valjda bolest da čovjek misli kako je mudriji od prolaznosti.
A prije svega toga, s Dinom odem u Džebare. Godišnjica pada helikoptera koji je iz Višće krenuo prema Srebrenici. Trideset i jedna godina. Čovjek izgovori taj broj, a rat opet stane pred njega k’o jučer.
Četiri tuzlanska ljekara dobrovoljno krenula pomoći ljudima u Srebrenici. Dobrovoljno. Danas narod dobrovoljno neće ni u Viber grupu ući ako nije administrator. A oni krenuli u rat, u noć, u neizvjesnost. Helikopter pao nadomak mjesta gdje je trebao sletjeti. Poginulo dvanaest ljudi.
Stojiš tamo i slušaš imena. I nekako te bude stid svih naših današnjih svađa, kombinacija, tendera i opštinskih mangupa. Neki ljudi su ginuli pokušavajući nekome spasiti život, a neki danas rizikuju slobodu da zaposle amidžića u komisiju.
Poslijepodne Tužilaštvo. Izjava kod Admira zbog hapšenja političara.
Ado sipa, sve zna, kao da je on pisao optužnicu. A zna i više, ali nešto je za javnost, nešto ostaje u zidinama Tužilaštva.
Na terenu kolege. Omčo glavni, ima kadar kako vode Naila svezanog. Tu i Avdo s RTV TK. Alfa i omega svakog belaja u kantonu. Gdje god je ujdurma, tu je ili Avdo ili Azra Bećirović. Avdo uvijek izgleda kao da je upravo ustao iz polusatnog sna koji traje od 2009. godine. Ne čuje se živ, radi ko mašina i puši više nego ja. A to nije mala stvar. To je skoro medicinski fenomen.
Predveče trk majstoru po auto. Zove, kaže gotovo. Ja sav sretan odem po golfčinu. Kad ono, ništa nije gotovo. Auto isto radi ko i prije, samo sad imam manji račun u banci. Kaže dovezi sutra da vidi šta je problem. Ako me još jednom pita “ko ti je ovo radio”, zapalit ću se u Golfu ispred radionice i ostaviti mu da rješava i kvar i uviđaj.
I tako, prođe dan.
Pun svega.
Od lisica i političkih kombinacija, preko ratnih sjeta i nepopravljivih kvarova, do kahve kod nene.
Svratim kod nje predveče. Bila penzija, ima i za mene feslija. Ja se otimam, govorim ne treba. I ne treba, realno. Ali kod naših nena ne treba znači stavi još. Uzmem.
Pijemo kahvu i vraćamo se u prošlost. Priča kako je čuvala stoku po rosi, kako je ašikovala s djedom. Kaže, Nije me darn’o dok se nisam udala.
Ja je gledam i pitam:
“Pa je l’ ti drago što nije?”
Kaže:
“Nije mi drago.”
I eto ti života u jednoj rečenici.
Prođe čovjek kroz ratove, politike, kvarove, hapšenja i sahrane, a opet na kraju ostane da žali za onim što nije bilo, umjesto za onim što jeste.
I možda je baš to Bosna u jednom danu.
Ujutro te nasmije predstava, do podne slušaš o mrtvima koji su išli spašavati druge, popodne gledaš žive kako propadaju zbog vlastite pohlepe, a naveče sjediš s nenom koja više žali za jednim propuštenim dodirom i poljupcem nego što ovi naši političari žale za obrazom.
I dok se sve oko nas raspada, od institucija do Golfovih dizni, čovjek nekako nastavi dalje. Popije kafu, opsuje majstora, odradi posao, sasluša staru priču i legne s mišlju da će sutra možda biti bolje. A zna da vjerovatno neće.
Ali opet ustane.
Minut poslije mačka.
(V.M.)