Foto: Balans
Jutro je osvanulo kao i država nam, na prvi pogled sunčano, a u stvarnosti promrzlo do kostiju. Skuham kafu, okrenem se, kad u kući tišina. Nema mačka. Izađem vani spreman na paniku, a gospodin u dvorištu. Ne ferma me ni sekunde. Našao društvo, lokalnu macu i trenutno ga više zanimaju hormoni nego kućni red. Zovem ga, obećavam hranu, ali džaba. Danas je sloboda preča od pune zdjele.
Pošteno. Kad malo bolje razmislim, mačak se ponaša iskrenije od pola javne scene. Blud mu na prvom mjestu, i ne krije da je tako.
Kafa ostaje meni i jutarnjim vijestima koje već odavno više liče na crnu hroniku kolektivnog propadanja nego na informativni program. Krećemo u Mejdan. Hram tuzlanskog sporta. Mjesto gdje se još uvijek ljudi znoje za grb dok se mnogi drugi znoje samo kad treba rasporediti budžetske pare.
Sutra rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine igra baraž protiv Farskih Ostrva za Svjetsko prvenstvo 2027. Selektor Damir Doborac optimističan, igrači najavljuju borbu, publika se nada čudu. I neka se nada, jer kod nas je sport odavno posljednje utočište normalnih emocija. Sve drugo je ili stranački bilten ili jeftina predstava za narod.
Ali iskreno, danas su zanimljiviji bili ljudi oko terena nego sam teren.
Iz Sarajeva stigao kolega Tajić. Visočak. Sportski novinar koji zrači saburom. Vrsta koja polako izumire. Hodajuća enciklopedija. O rukometu zna više nego mnogi selektori, a o sportu govori bez deranja, glume i senzacionaliatičkih budalaština. Danas je to skoro pa revolucionarno. Dok internet proizvodi armije samozvanih analitičara koji sport prate preko TikToka i kladionice, Tajić i dalje radi novinarski posao kako treba, glavom, iskustvom i činjenicama.
Tu je i Ibro sa RTV TK. Čovjek pred penzijom, a iza sebe ostavlja arhivu veću i vrijedniju od pola institucija u ovoj zemlji. Hiljade utakmica, reportaža, emocija i sportskih trenutaka prošlo je kroz njegove ruke. Ono što država nije sačuvala, sačuvao je Ibro. Kao i uvijek kod nas, sistem ništa ne pamti, nego se sve drži na leđima pojedinaca dok ih ne potroši i pošalje kući sa simboličnim satom i tapšanjem po ramenu.
S Ibrom danas i Dino. Mlađa generacija. Znao sam njegovog oca, vrhunskog montažera i čovjeka koji je Slobodu volio iskreno, bez koristi i interesa. Ne kao ovi današnji profesionalni navijači što klub vole samo dok mogu izvući neku funkciju, kakve pare ili selfie za društvene mreže. Nadam se da će Dino naslijediti očevu strast i Ibrinu ozbiljnost. Tuzli trebaju ljudi koji nešto rade iz ljubavi, jer od interesdžija smo se odavno predozirali.
Nakon Mejdana spuštam se prema Korzu. Tamo ista slika koja istovremeno vraća vjeru u ljude i tjera tugu pod kožu. Ramiz Berbić. Dvadeset godina čovjek stoji na ulici i solju ispisuje poruke podrške Palestini, obespravljenima, zaboravljenima i pregaženima. Dvadeset godina upozorava da čovječanstvo nije potpuno umrlo.
I dok Ramiz stoji na ulici, mnogi što se kunu u humanost ne mogu odvojiti ni pet minuta pažnje od vlastitog ega. Lakše je danas okačiti zastavu na profil nego stati među ljude i nositi teret tuđe boli dvije decenije. Za to treba kičma. I srce veće od tuzlanskog šetališta na kojem stoji.
Ali takvi kod nas uglavnom ostanu sami i budu proglašeni luđacima.
Stižu poslijepodnevne vijesti. Vlada Tuzlanskog kantona imala je plodan dan u Kalesiji. Otvorili salu, igralište i put. Lijepa vijest za građane ove općine, koja je ruku na srce, prečesto na margini i gdje se, barem se tako čini, ulaže znatno manje nego u druge dijelove kantona. Ipak, neka se gradi. Kalesija je predugo bila na margini svega osim predizbornih obećanja.
Objavljujem još nekoliko vijesti, gasim monitor i sabiram dan. Od Mejdana do Korza, od sportskih zanesenjaka do političkog folklora, stane čitava Bosna i Hercegovina. Zemlja u kojoj najbolji polako odlaze u penziju, najglasniji često ne znaju ništa, a obični ljudi još uvijek nose ovu državu na leđima dok ih ona uporno sapliće.
I dok sunce zalazi iza tuzlanskih brda i glumi proljeće koje nikako da stvarno dođe, ostaje pitanje koliko još ovakvih ljudi imamo prije nego što ih potpuno pojedu umor, godine i sistemsko ignorisanje.
Sutra je novi dan. Sutra navijamo u Mejdanu, tražimo mačka i pišemo nove priče. Jer ovdje čovjek ili nauči gurati dalje ili ga pregazi svakodnevica.
(V.M.)