Foto: Arhiv
Tri godine su prošle otkako nema Saliha Brkića, a nekako se čini da ga i danas sretnemo u svakoj priči o Podrinju. U svakom imenu koje je znao napamet. U svakom sokaku kojim je prolazio kao da obilazi vlastitu porodicu. Malo je ljudi koji su toliko poznavali Podrinje, ne kao geografiju, nego kao živu ranu naroda.
Radio sam sa rahmetli Salihom godinama. Naši razgovori rijetko su bili laki. Najčešće su to bile priče o podrinjskim tragedijama, o sudbinama koje ni vrijeme nije uspjelo zaliječiti. Salih nije pamtio samo događaje, pamtio je ljude. Znao je ko je čiji sin, ko je ostao bez koga, koja je majka posljednji put vidjela dijete na kućnom pragu, a koja ga je pronašla tek po nekoliko kostiju u mezaru. Takvi ljudi danas gotovo da više ne postoje.
Sjećam se i njegovog ispraćaja u penziju. Malo je bilo radosti u tom danu. Njemu se nije odlazilo. Za neke ljude posao je obaveza, a za Saliha je bio svrha. Disao je novinarstvo, živio ga i nosio kao teret i amanet. Njegova supruga Tifka tada je kroz osmijeh i tugu rekla rečenicu koja možda najbolje opisuje njegov život:
“Moj Salih je otišao na posao prije 40 godina i još se nije vratio.”
I zaista, nije. Ostao je negdje između Crnog Vrha i Suhe, između Kamenice i Kozluka, između masovnih grobnica i dženaza, među majkama koje su ispraćale tabute svoje djece. Ostao je uz Hasibu, Nesibu, Hatidžu, Nuru, Hajru i hiljade podrinjskih majki čije su suze postale dio njegove svakodnevice.
Valjalo je sve to izdržati. Valjalo je stajati nad otvorenim grobnicama iz kojih izviruju raskomadana tijela djece, mladića i staraca, a ostati pribran pred kamerom. Valjalo je slušati jecaje u Potočarima, Veljacima, Memićima i opet pronaći snagu da se govori istina. Nije to mogao svako.
Salih je bio tamo gdje je najteže. Tokom agresije izvještavao je sa gotovo svih ratišta sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, posebno iz Srebrenice, koja je ostala njegova najveća rana. Govorio je da genocid nije samo tragedija jednog naroda nego sramota cijelog svijeta i posebno međunarodne zajednice koja je nijemo gledala nestanak hiljada života.
Ali Salih nikada nije dozvolio da ga mržnja nadvlada. U njegovim pričama bilo je tuge, ali nikada zla. Zato su mu ljudi vjerovali. Zato su ga poštovali i oni koji ga nikada nisu lično upoznali.
Danas, tri godine nakon njegove smrti, ostaje praznina koju je teško opisati. Nisu otišli samo novinar i reporter. Otišao je hroničar jednog vremena, čovjek koji je nosio bol svoga naroda kao vlastitu i koji je znao da je istina jedino što poslije svega mora ostati.
Pamtim ga po njegovim rečenicama koje i danas odzvanjaju kao dio svakodnevnih razgovora uz kafu, “Lejla, sine, premotao mi betu”, ili ono njegovo, “Sine, na kojem si mjestu?” U tim jednostavnim riječima bilo je i topline i šale, one iskrene ljudskosti po kojoj su ga svi pamtili. Volio je svoje ljude, Neimarliju, Lejlu, Emira, Almu, ne samo kao kolege nego kao porodicu koju je godinama okupljao oko istog posla i iste istine. Volio je i kahvu, duge razgovore nakon terena, ali novinarstvo je ipak bilo iznad svega, njegov životni poziv, teret koji je nosio dostojanstveno do posljednjeg dana.
A možda je Tifka bila u pravu. Salih se zaista nikada nije vratio s posla. Ostao je tamo gdje je cijelog života bio, uz narod Podrinja, uz njihove tuge, njihove mezare i njihovu istinu.
(V.M.)