Foto: Balans
Jutro je svanulo. Dvanaesti maj. Pola sedam.
Ne budi mene alarm, nego mačak. Liže po licu, gura šapom, grize za uho, umiljava se kao da mu život zavisi od toga hoću li ustati. I dok tako pokušavam pregovarati s njim kao političar sa razmaženim biračem pred izbore, shvatim, ovaj mačak je pametniji od mnogih ljudi koje srećem. On barem tačno zna šta hoće.
Kafa, pa na posao. Taj sveti balkanski ritual bez kojeg bi pola države kasnilo samo pet minuta manje nego inače.
Vozim prema poslu, kad, policija. Stotinu metara od firme. Auto pišti, remen cvili kao da ga kolju, svjetla nisam upalio. Već u glavi računam koliko će me koštati moja jutarnja rastrojenost. Policajac traži dokumente. Na sjedištu press tabla.
Medij?, pita.
Da, rekoh, već spreman da priznam i da nemam svu potrebnu opremu.
Vrati čovjek saobraćajnu prije nego što sam mu vozačku stigao dati.
Sretan put… i namažite remen sapunom.
Eto, postoje rijetki trenuci kada se isplati raditi u medijima. Nije plata, nije regres, ali dobiješ besplatan savjet automehaničara u uniformi.
Kafa s kolegama. Lejla, Alma, Dino i ja. Novinari uvijek izgledaju kao da idu ili sa sahrane ili na svadbu, a najčešće zapravo idu na teren.
Pravac Bratunac.
U Memorijalnom kompleksu Veljaci obavljena kolektivna dženaza i ukop žrtava ubijenih od 1992. do 1995. godine. Tri tabuta. U jednom identificirani Kajtaz Salkić. U drugom ostaci osoba za koje se pretpostavlja da su žrtve lomače u Suhoj. U trećem dijelovi tijela šest osoba iz Voljavice.
I čovjek tu stane. U sebi.
Sve priče teške. One vrste priča nakon kojih ti vlastiti problemi izgledaju kao pokvaren daljinski upravljač. Ali ljudi opet stoje uspravno. Ponosni. Dostojanstveni. Kao da prkose i smrti i vremenu.
Kiša pada. Ona uporna podrinjska, sitna, hladna, što se zavlači pod jaknu i u misli.
Tu su i Maja i Neimarlija s BHRT-a. Moji ljudi. Neimarlija nosi kišobran iznad mene da ne pokisnem. Ljudina. U vremenu kad ljudi jedni drugima sklanjaju stolice, ima još onih koji drže kišobran.
Maja završava izjave, Dino snima stand-up. Fokusiran, i kad je najteže. Novinari imaju taj čudan talenat, da između tuge i rokova stave fokus na traženje izjava i probiranje najadekvatnijih sagovornika. Ako je drugačije, nije dobro.
Kad smo završili, pravac ručak. Odnosno doručak. Ili večera za dušu. U tim terenima obrok nema ime, jedeš kad stigneš.
Potočari Han. Pizza, kafa, kratka tišina.
A onda nazad.
Kiša lije kao da je neko gore zaboravio zatvoriti česmu.
Gužva kroz Zvornik, radi se put. U Kalesiji haos. Saobraćajna nesreća, blokada u oba smjera. BIHAMK kaže nema alternativnog pravca, što je otprilike isto kao da ti doktor kaže, Ne znamo šta vam je, ali sretno.
Dino zove kolegu. Zvat ćemo ga Ramo.
Ramo odmah iz rukava izbaci put kroz sokake, makadam i puteve koje ni Google ne priznaje. Godinama radio u medijima, sad portparol općine, ali ostao isti, čovjek koji pomogne i kad ne mora. Ljudina, onako na prvu, a i na drugu.
I krenemo tim alternativnim putem. Makadam, krivine, gužve… Bosna u malom. Kod nas je i navigacija stvar karaktera.
Ali stigli smo.
Dino na montažu priloga. Ja kući.
Svratim do Binga po sitnice. Kad tamo, opsadno stanje. Došle sličice za Svjetsko prvenstvo. Odrasli ljudi kupuju paketiće kao da dijele besplatne placeve na moru.
Kažem jednom poznaniku kroz šalu, “Nisi li ti to prerastao?”
Kaže on meni, mrtav ozbiljan, “Nema mi ništa ljepše nego kad dobijem rijetku sličicu.”
Htio sam mu odmah nabrojati barem pet ljepših osjećaja. I mogao sam. Ali nisam. Jer čovjek s godinama nauči da ne raduju svakoga iste stvari. Nekoga rijetka sličica, nekoga mirna kuća, nekoga poruka od dragih ljudi, a nekoga samo to da dan prođe bez loših vijesti. A mene, sličice sigurno ne.
I tako završi još jedan obični bosanski dan.
Malo mačka, malo kiše, malo smrti, malo smijeha, malo gužve i puno života između svega toga.
Sutra opet novi dan. Nova nafaka. Novi ljudi. I neke nove priče koje ćemo nositi kući sa sobom, htjeli ili ne.
(V.M.)