Foto: Balans
Svanuo četvrtak, 14. maj. Sunce ugrijalo fasade, ali jutro hladno, ono tuzlansko kad ti jakna smeta dok hodaš, a fali čim staneš. Već od prve kafe slutiš da će dan biti dug. Ne mora ti niko ni reći. Osjetiš po ljudima, po telefonima što zvone prije osam, po tome kako i kafa nekako ozbiljnije miriše.
Popijem jednu, onako s nogu, pa pravac posao.
Prva stanica, Ministarstvo obrazovanja i nauke. Press ministra Ahmeda Omerovića. Tema ozbiljna, lica ozbiljna, diktafoni spremni. Kalos opet tema. Sud vratio odluku na ponovno odlučivanje, ali ministar jasan k’o januarska zima. Kaže, zabrana rada postoji još od 2025. godine, diplome nakon 27. novembra ništavne. Ukratko, neko bi da bude fakultet, a država kaže, ne može baš tako.
Sa ovim ministrom nema zajebancije, pritisci koje ima, odbijaju se od njega kao teniska loptica od zid.
Slušamo. I mi bismo nešto pitali, ali na press konferencijama danas moraš imati reflekse golmana i glas pijace da dođeš na red.
Tu i kolege. Ima nas k’o da dijele besplatne diplome. Arnela sa RTV Slon opet u svom ritmu. Radi godinama, vrijedna, solidarna, jaran. Prvo radila ovdje, pa malo Sarajevo, pa nazad Tuzla. Kao gradski prijevoz, samo pouzdaniji. I opet čovjek shvati, džaba svi veliki gradovi, Tuzla te nekako vrati sebi. Ovdje ljudi još imaju vremena jedni za druge. I za kafu. Posebno za kafu.
Daliborka tu, Brano tu, Boja tu. Neimarlija standardno u elementu. Ponosno govori da je njegov najveći u sali. Stomak, naravno. I jest. Potpisujem bez vještačenja.
Poslije pressa trk u BKC. Najava predstave Kriva. Teška tema, važna tema. Predstava kroz apsurd priča ono što nam je odavno postalo normalno, a ne bi smjelo biti, da se žrtvi uvijek prvo sudi. U komentarima, po kafama, u porodici, na naslovima portala. Nije više pitanje šta se desilo, nego šta je ona uradila da izazove.
I slušaš glumice kako pričaju, slušaš Hazima kojeg nazivaju šlagom na torti, pa pomisliš kako smo mi narod koji i najgorče teme nekako pokušava preživjeti kroz humor. Da ne poludiš. Jer kad bi sve primao direktno u srce, ne bi izdržao ni do podne.
Na pressu i Džimi i Devleta. Devla odradi izjave profesionalno, spakuje opremu i ode u Janju brati trešnje. E to je životna filozofija. Dok mi jurimo sa snimanja na snimanje, žena ode među voće i mir. I iskreno, teško je reći da nije pametnija od nas.
Ja dalje.
Prije narednog snimanja kafa u Friendsu. Jer nijedan ozbiljan radni dan u Tuzli nije ozbiljan bez barem tri kafe i pet “de bolan samo da nešto završim”. Dolazi i Edin Haračić. Zvat ćemo ga Klej.
A Klej nije samo nadimak. To je priča.
Zbog njega čovjeku bude neprijatno kad čuješ kako danas olako koristimo riječ heroj.
Jer Klej nije instagram patriotizam. Nije status za godišnjicu i zastava okačena jednom godišnje. Nije ni onaj tip što poslije rata priča kako je mogao svašta, a rat gledao preko zavjese.
Klej je sa 22 godine gledao tenk kako ide prema Tuzli i nije pobjegao.
Dvadeset dvije godine. Danas ljudi s 22 ne znaju ni gdje će na more, a on je na zvorničko-teočanskom ratištu stajao pred oklopom koji je gutao sela i ljude. Tri dana u martu 1993. godine, 21, 22. i 23. mart, uništio je šest agresorskih tenkova. Šest.
I ne govori to danas da bi mu neko aplaudirao. Ne nosi medalju po kafama. Ne udara se u prsa. Priča tiho, normalno, kao čovjek koji je samo radio ono što je morao da bi njegov grad ostao živ.
A najgore je što smo se mi navikli na takve ljude.
Navikli smo da heroji sjede s nama na kafi dok se mi žalimo na gužvu, internet i parking. Navikli smo da Zlatni ljiljani hodaju pored nas potpuno obični, dok su nam puni ekrani raznih galamdžija, lažnih autoriteta i stručnjaka za sve osim za obraz.
I dok Klej priča o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, vidiš da njemu to nije politika. To je pitanje opstanka. Da nije bilo Armije RBiH, ne bi bilo ni današnjeg 15. maja, ni Tuzle kakvu znamo, ni naših kafa, ni naših glupih rasprava po društvenim mrežama.
Ne bi bilo ničega.
I zato možda najviše bole oni što danas okreću glavu od tih ljudi. Oni što bi radije slušali razne internet junake nego čovjeka koji je sa 22 godine stao pred tenk da bi drugi mogli živjeti normalno.
Klej sjedi, pije kafu, smije se. A ti sve vrijeme kontaš da su neki najbolji među nama ostali nevjerovatno skromni.
Možda baš zato i jesu najbolji.
I tad te nešto presiječe.
Jer sutra je 15. maj.
Dan odbrane Tuzle.
I koliko god ovaj grad zna biti težak, spor, pun rupa, nervoze i politike, ipak je naš. Grad koji je preživio granate, izdaje, tranzicije, lažne diplome i loše parkinge. Grad koji još uvijek ima ljude što nakon svega sjednu na kafu i pitaju, Kako si?
Pred Mejdan još jedno snimanje. BiH protiv Farskih Otoka. Rukomet standardno, nada da ćemo konačno odigrati bez kolektivnog infarkta.
Poslije opet kafa. Omer, Dino i ja. Veče lagano pada nad gradom. Umor stiže tek kad sjedneš. Tad shvatiš koliko si kilometara prešao, koliko ljudi sreo i koliko priča stane u jedan obični četvrtak.
A možda i nije bio običan.
Možda su upravo takvi dani ono od čega život i jeste napravljen. Malo politike, malo teatra, malo humora, malo sjete. Malo ljudi koji odu brati trešnje i malo heroja koji sjede s tobom na kafi kao da nisu zaustavljali tenkove.
Tako prođe i ovaj dan.
Sutra je novi.
Petnaesti maj.
(V.M.)