Foto: Balans
Osmi je maj. Pet i dvadeset ujutro. Sat u kojem se miješaju miris prve kafe i zvuk mačkovog mljackanja. On je svoje odradio, on je sit, a ja se spremam za put. Pravac Lukavac. Uključujemo se u jutarnji program, a jutro onako bosanski svježe, ja u jakni, zakopčan do grla, dok me priroda podsjeća da kalendar i termometar rijetko kad pričaju istu priču.
I onda, naravno, susret sa čovjekom od čelika. Izlazi hrmpalija iz nekog karavana, kratki rukavi, grudi junačke.
“Ti s televizije se smrz’o, a vidi mene!”, dobaci on onako usput, dokazujući evolucijsku nadmoć nad nama koji imamo termoregulaciju. Prođe tu i jedna gospođa, recimo Goca. Čovjek istog trena zaboravi i zimu i moju jaknu, prati je pogledom s onom koncentracijom koju bi čovjek poželio vidjeti kod naših političara kad čitaju zakone. Ali džaba, Goca ode, on ostade.
Na meniju jutarnjeg, Sajam LIST. Prođe i to, ali nema stajanja. Pola devet, Mirela i ja već na aerodromu. Čeka nas direktor. Priča bajkovita, letovi, putnici, planovi, nebo je granica… a onda, klasika. Poskupio kerozin. Kod nas je to nepisano pravilo, taman kad krenemo u procvat, uvijek se nađe neka sitnica, od kerozina do loše sreće, da nam podmetne nogu.
Ali nije kerozin jedini problem. Hoćemo na pistu? E, ne može bez dozvole. Trči do službenika. On te gleda s onim autoritetom čuvara kapije dženeta. Ubuduće, 24 sata ranije podnijeti zahtjev, kaže on, sav važan. Neki ljudi vole tako da se pitaju, da su potrebni i da objašnjavaju. Takvi su.
Vraćam se na posao, brzinska kafa u Friendsu, kad tamo, nijemi film. Prolaze Alma i Lejla. Lejla otvara usta, gestikulira, trudi se, ali ništa. Glas ostao negdje na pola puta, čuje se samo neki tanašni pisak. Valjda je i glas odlučio otići na bolovanje.
Onda trk u hotel Tuzla. Dino i ja pratimo simpozij o plućnim bolestima. Kolega Kahrović u svom elementu. Njegova pitanja traju duže nego odgovori stručnjaka. Čovjek voli da pita, voli da analizira, a uz njega Enko, taman je krečio stan, pa zrači onom specifičnom aurom molera-umjetnika. Tu je kolegica sa RTV 7. Zvat ćemo je Fata. Tri decenije u poslu, jezik i dalje britak kao prvog dana. Neke se stvari, hvala Bogu, nikad ne mijenjanju.
Uslikam spomenik tuzlanskoj kozi koji se sada nalazi unutar hotela Tuzla i stavim fotografiju na stranicu. Uslijedi ono što je kod nas uvijek najbrži oblik javne analize.
Prvi komentar: Gdje ima da se kupi ovakva koza?
Drugi, još precizniji: U Tojšićima na pijaci, subotom.
I tu negdje prestaje svaka potreba za daljim objašnjavanjem. Teško je definisati šta ljudi tačno misle kad javno komentarišu, ali je očigledno da je granica između umjetnosti, šale i ozbiljnosti kod nas stalno u slobodnom padu.
Završimo to, pa na zasluženi ručak. Durma i ja sjedimo, jer život, realno, ide na usta. Prolazi Meša Bajrić. Uz Selima Bešlagića, ikona ratne Tuzle. Možda nije za naslovnice svaki dan, ali bio je onaj pravi kad je bilo najteže. Gledaš ga i osjetiš tu neku sjetu, podsjetnik na vremena kad su ljudi bili od malo drugačijeg materijala.
Poslijepodne, povratak u realnost. Vijesti, Nail Jusić iz Živinica predat Tužilaštvu. Muljanje na tri fronta. Pa malo li je, Juka? Neki ljudi stvarno nemaju granica u bahatosti.
I za kraj dana, Amina. Kafa s jaranicom, onaj jedini pravi lijek za dušu. Protabirili smo sve, posao, opet posao, pa malo tračanja, red je, ipak smo ljudi. Znamo se tek nekoliko godina, ali neka prijateljstva ne mjere se vremenom nego iskrenošću. Nema tu interesa, nema vaganja ko je kome više trebao. Samo razgovor koji dođe kao reset nakon dana u kojem se nagledaš svega i svačega. Znam joj i muža, bio sam im gost na svadbi. Dobar momak. Dvoje mladih ljudi koji nisu zajedno onako, slučajno. Nego zato što su se borili jedno za drugo!
Svratio je i Omčo na kratku kafu, tek da se javne dvije-tri rečenice, ali kriminal ne čeka ničiji merak, pa čovjek ode za poslom. Takav je ovaj naš život, svi negdje žurimo, nešto ganjamo, a na kraju dana najviše pamtiš upravo te kratke ljudske trenutke između obaveza.
A kad smo već kod ljudi koji svoj posao rade kako treba, raduje me i vijest da je nagradu za najbolju priču o evropskom putu Bosne i Hercegovine dobio novinar Nove BH, moj kolega i prijatelj Tahir Žustra. U vremenu kada su klikovi važniji od činjenica, a galama često glasnija od istine, takva nagrada vrijedi mnogo više od običnog priznanja. Nije došla za senzaciju, niti za političko navijanje, nego za rad, znanje i odgovornost. A to su danas, izgleda, najskuplje riječi u našem javnom prostoru.
Tahir ima rijedak dar da i od birokratije napravi priču koju čovjek može pogledati do kraja i nešto iz nje naučiti. Bez glume, bez podilaženja publici, bez potrebe da bude glasniji od drugih. Samo profesionalno i pošteno. Važno je i to što među nagrađenima opet stoje imena ljudi iz Tuzle, grada koji je uvijek znao cijeniti težinu izgovorene riječi i ozbiljno novinarstvo. Tahir Žustra i Armin Redžić podsjećaju da novinar ne služi ni politici ni algoritmu, nego javnosti.
I možda je baš Žustrina rečenica najtačniji zaključak cijelog dana, Profesionalizam je jedino ono što nam je svima istinski potrebno. Jer kad pogledaš sve oko sebe, od službenika koji umišlja da drži kapiju svijeta, preko političkih muljanja, pa do svakodnevnog lova na klikove, shvatiš da nam zapravo najviše fali ljudi koji samo pošteno rade svoj posao.
Vakat je kući. Ali prvo Bingo, po sitnice, reda radi. Jer bez te završne stanice dan kao da nije kompletan. I tako ti je to kod nas, između jutarnje hladnoće, aerodromskih dozvola, plućnih simpozija, kafa s dragim ljudima i večernjih vijesti stane cijeli jedan bosanski dan. Pomalo haotičan, pomalo smiješan, nekad težak, ali ipak naš.
(V.M.)