Foto: Balans
Jutro je svanulo tmurno, kao da se i nebo premišlja vrijedi li danas uopšte izlaziti među narod. Deveti je maj, Dan pobjede nad fašizmom, Dan Evrope, Dan zlatnih ljiljana. Kod nas, dakle, dan svega. A kad je dan svega, obično ispadne da nije ničega do kraja.
Na Slanoj Banji redovi, vijenci, delegacije, govori, ozbiljna lica i fotografi koji love kadar u kojem tuga izgleda dovoljno svečano. Polažu se ruže, spuštaju glave, spominju heroji. Narodni, ratni, civilni. Svi naši mrtvi uredno stoje u protokolu. Samo živih heroja nema. Nema Zlatnih ljiljana, nema boraca NOR-a. Jedni u Goraždu na centralnoj manifestaciji, drugih nema, odavno su na onom svijetu zvanom ahiret ili vječno počivalište. I jedni i drugi svjedoci da je sve ovo o čemu danas govorimo bilo stvarnost.
Ali zato ima linija. Bijelih, nacrtanih po platou da se zna kud ko ide. A ima i onih nevidljivih, važnijih. Po njima se zapošljava, napreduje, dobija tender, parking mjesto i osmijeh u hodniku. Kod nas čovjek cijeli život provede između dvije linije, one koju ne smije preći i one do koje nikad neće dobaciti.
Tu su i kolege. Nas dosta, svako sa svojim zadatkom i svojom mukom. Hadžije Refika hanuma leti od jednog do drugog događaja, slika, trčkara, a opet nasmijana. Kao da je sinoć neko konačno osvijetlao obraz profesije, pa joj jutros lakše hodati.
Drug iz gradske uprave, zvat ćemo ga Boka, zavodi red prilikom polaganja cvijeća. Pazi na protokol kao da od rasporeda karanfila zavisi mir u svijetu. Vrijedan čovjek. Takvi kod nas uglavnom završe sa viškom posla i manjkom živaca.
Dok jedni polažu cvijeće, Kenda već misli na kafu. To je možda i najzdraviji politički instinkt u Bosni, znati kad ceremonija traje predugo. Šefica prvo negoduje, ima preča posla, ozbiljan pogled, onaj što presijeca čovjeka napola. Ali popusti. Sjedne s nama. Kenda već razvlači teme za nove tekstove kao da planira spasiti novinarstvo prije druge kafe.
Poslije kafe pravac apoteka. Na radiju Safet Isović pjeva “Zbog nje je Zijo danima pio, zbog nje je Bego u mezar lego”. I čovjek shvati da se kod nas historija uvijek nekako svodi na isto, neko pije, neko gine, a pjesma ostaje.
U apoteci kupujemo lijekove protiv glavobolje. Jer bez njih bi danas izbio treći svjetski rat.
Poslije toga ćevapi kod Zlaje. Subotnja tradicija jača je od inflacije, politike i zdravstvenih upozorenja. Dok god narod može umakati somun u mast, postoji nada da se sistem još nije potpuno raspao.
Onda posao. Tekst o Smaji Mandžiću, jedinom živom nosiocu Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem. Čovjek pucao na tenk, tenk pucao na njega. Ranjen, operisan naživo, otpisan, pa preživio. Danas ljudi ispod teksta dijele lekcije o patriotizmu iz fotelja i komentara. Jedni ga dižu u nebesa, drugi bi ga slali tamo odakle je došao. A suština priče prođe između dva komentara, niko se ne rađa kao heroj. Nego ga život i okolnosti natjeraju, a japija mu takva da može!
Kasnije mreže pokažu vedriju stranu države. Kolege na takmičenju u kuhanju gulaša u Lukavcu. Ekipu vodi Neimarlija, tu su Bektićka i Hake, dvoje, a k’o jedno, Alma, Dino… I tu je možda najpoštenija slika Bosne, ljudi koji se takmiče, galame, smiju i miješaju gulaš kao da od toga zavisi sudbina planete. A možda i zavisi. Jer narod koji se još zna zajedno nasmijati nije potpuno izgubljen. Ovdje rezultat nije važan, važno je biti najbolji.
Predveče Bingo. Gužva. Kolica puna, narod kupuje kao da inflacija važi samo na televiziji. Na razglas zovu radnice da otvaraju nove kase. Sistem puca, ali kase rade. To je kod nas valjda definicija stabilnosti.
Na benzinskoj malo goriva, cigare i kratko gledanje u cifru na displeju, čisto da čovjek osjeti kako ga život disciplinuje.
I onda vijest pred kraj dana: sud odredio pritvor predsjedavajućem gradskog vijeća u Živinicama. Kažu zloupotreba položaja. Narodski rečeno, petljao, sređivao, muljao. Kod nas su takve vijesti postale kao vremenska prognoza. Samo više niko ne pita hoće li pasti, nego po kome.
I tako prođe još jedan deveti maj. Dan heroja, Evrope, pobjede i velikih riječi, a između svega kafa, tablete za glavu, ćevapi i vijest o još jednom političaru kojem se stavljaju lisice na ruke. Kod nas se istorija obilježava govorima, sadašnjost preživljava humorom, a budućnost gura nekako između reda u Bingu i cifre na benzinskoj pumpi.
Jer ovdje se sistem možda raspada polako i temeljito, ali kafa se i dalje pije vruća, gulaš se miješa zajednički, a na kasama uvijek neko viče: “Ima l’ još ko za drugu?”
A dok je tako, Bosna će nekako preživjeti samu sebe.
(V.M.)