Foto: Balans
Utorak, 21. april. Jutro ni tamo ni ovamo. Hoće sunce, pa odustane. Kiša zaprijeti, pa se predomisli. Kao da i nebo zna da je utorak, dan kad se ne šiša, ne režu nokti, i kad se, valjda, ništa ozbiljno ne započinje.
Alarm zvoni u sedam. Mačak u sedam i minut. Gleda me ispod oka, kao da govori, Jesmo li mi ustali ili pregovaramo? Nema tu puno filozofije, zna se ko je gazda. Skuham kafu, otvorim vijesti. Zumra Begić promijenila stranku. Opet. Četvrta. K’o da ih namjerno skuplja.
Kafa ide, vijesti prolaze, i već je vrijeme za posao. Kažu, Pos’o je dobar, a para laka. Samo nikad da vidim taj dio s lakim parama.
Dolazim ispred BKC-a, neka gužva. Sređeni momci i djevojke, sve miriše na ambiciju i tremu. Jedan mladić mi kaže dobro jutro i pita što kasni. Kažem mu, kasni šta? Kaže, audicija za Zvezde Granda. Došao iz Brčkog.
Rekoh, hajde otpjevaj nešto. I zapjeva on, „Da je meni ove noći tebe sanjati…“ Glas, jedva, patnja. Kažem mu, ma odlično, svaka čast! A on meni, Možeš li me pogurati? Kažem, ja sam ti slučajni prolaznik. Tamo se moraš sam dokazati. Pogleda me on, onako, na ivici da me pošalje gdje ne treba. Ali se suzdrža.
Kasnije sam zamolio Ćudu da mu pomogne, kao nepostojeći član žirija. Obećano, neispunjeno. Mali ispao. Kaže, trema ga pojela. A trema je, kažu, najpošteniji žiri.
Dan nastavlja u svom ritmu. Vijest dana, policajka iz Tuzle. Radi svoj posao, ali ljudski. Ne piše kazne, nego rješava problem. I riješi ga. U vremenu kad je empatija skoro pa prekršaj, to dođe kao mala revolucija. Za razliku od novih uposlenika koji gledaju samo gdje će napisati kaznu od 40 maraka. „Platite u roku osam dana, bit će 20.“ Kao akcija u marketu, samo bez radosti.
Vidim, Senad, zvat ćemo ga Čupo. Traži posao momku iz Bangladeša, garantuje za njega, zauzima se kao da mu je rod rođeni. Čupina misija je jasna, pomoći drugima. I, usput, promovisati tiktokerke koje se ne stide ničega. Kaže, širi vidike. I stvarno, čovjek širi.
U međuvremenu, dojave o bombama u školama u Tuzlanskom kantonu. Djeca našla način da ne idu u školu. Nije pohvalno, ali jeste simptomatično.
Na presu Vlade TK, cifre, suficiti, blagostanje na papiru. U stvarnosti, kafa i gorivo sve skuplji. Ajdin sa RTV Slon stigao pasatom karavanom. Auto veći od mrtvačkih kola. Šta fali, gorivo je sitnica. Skoro četiri marke po litru. Sitnica, ako ne voziš.
Tu je i profesor Šeha. I danas pokazao da je kod njega najveći. Mikrofon. Toliko dominira da je zamolio Mensura da ga malo spusti. Mensur spusti, bez riječi. Profesionalizam na djelu.
Popodnevna kafa s Dinom, a za susjednim stolom Nermin Omić, i odmah mi kroz glavu prođe ona scena iz Dva smo svijeta različita gdje kao Osman s nevjericom vadi čačkalice iz papirića i pita se kako se, zaboga, raspao Sovjetski savez. Čuj raspo se? Kao da je neko slučajno srušio šolju, a ne pola svijeta preokrenuo naglavačke. Ima nešto u tim sitnim, skoro neprimjetnim pokretima što čovjeka vrati u vrijeme kad su i velike stvari izgledale kao usputne nezgode. Gledam ga sad, mirnog uz kafu, i pomislim kako su glumci čudna sorta, nose cijele epohe u jednom pogledu, a mi ih sretnemo između dva gutljaja espresa.
Pred kraj dana, politička scena. DF isključio vijećnike u Tuzli. Razlog, glasali kako ne treba i ne dolaze gdje treba. Čujem se s Mahirom Mešalićem, kaže, tačno je. Mahir je jedan od glasnijih političara iz TK. Politika ga oblikovala, ali i on nju pomalo. Takvih nam treba više, spavači su nas i doveli do ambisa.
Na povratku kući svratim u kinesku radnju. Treba neka baterija koje nema u Bingu. A na pultu, svega. Igračke za djecu, igračke za žene, majke, kraljice. Raznih boja, dimenzija i ambicija. Gledam i mislim, čovjek bi se postidio vlastite skromnosti. Sjetim se kolege koji je jednom rekao, kad ovo vidim, dobro mi išta opalimo.
I tako, utorak prođe kako je i počeo, neodlučan. Ni sasvim siv, ni baš vedar. Između vijesti i stvarnosti, između obećanja i stvarnih života, između treme jednog momka iz Brčkog i sigurnosti jedne policajke iz Tuzle.
Negdje između, stane i jedan običan dan. Sa kafom koja razbistri misli, mačkom koji zna red, i ljudima koji još uvijek pokušavaju, da uspiju, da pomognu, da se snađu.
Možda utorak i nije za velike početke, kako kažu stari. Ali jeste za male podsjetnike. Da još ima normalnog svijeta, uprkos svemu. I da, koliko god bilo tmurno, uvijek se negdje provuče malo sunca. Makar tek toliko da ne zaboravimo da postoji.
(V.M.)