Foto: Balans
Jutro, 20. april. Kiša pada onako kako samo proljetna kiša zna, tiho, uporno, kao da ima neki svoj plan da opere i ulice i ljude, ali i misli. Volim tu kišu. Ima u njoj nešto što čovjeka natjera da se sam sa sobom izmiri, da sebi bude podnošljiv, ako već ne može biti savršen. Miluje, reklo bi se.
Sedam i deset. Mačak gladan, neumoljiv kao poreska uprava. Njegov doručak nema odgode. Njemu hrana, meni kafa. Prvi gutljaj, jutarnji restart sistema. Misli uz kafu su najpoštenije misli koje imamo. Još ih dan nije stigao pokvariti, još nisu nagužvane obavezama, ljudima i glupostima koje dolaze u paketu.
Uz tu istu kafu, gledam Nova BH najavljuje novi projekat. A tamo, Tahir. Zvat ćemo ga Žustra, jer drugačije i ne ide. Pije i on kafu, nosi kese starijoj gospođi, dijeli ruže po Sarajevu. I vidiš odmah, čovjek je promijenio kurs. Iz one informative koja melje ljude kao stari mlin, prebacio se u jutarnji program gdje mu konačno može do izražaja doći ono što nosi iz Tuzle i druženja sa mnom, šarm, jednostavnost i ljudskost koja se ne uči, nego je doneseš sa sobom.
Žustra je, da se ne lažemo, osvjetlao obraz Tuzle u Šeheru. Napravio karijeru na koju može biti ponosan, a i mi koji ga znamo s njim. I sad samo čekamo dan kad će reći ono što svi želimo čuti, “Dobro jutro, napaćena nacijo.” Jer nekako, to bi bilo najiskrenije jutro koje smo imali.
Sinoć se čujem sa Zeri. Bivša kolegica, urednica, šefica. Godinama radili zajedno i, vjerovali ili ne, nikad teška riječ nije pala. Danas rijetkost, skoro pa egzotična pojava. Zeri ima ono nešto, kliker za posao. Sabranost. Radnu etiku. I ono najvažnije, zna gdje je i ko je. Danas ne radimo skupa, ali poštovanje ostaje. A to je, u ovom vremenu, skoro pa luksuz.
Ja sam jednostavan po tom pitanju, u poslu nema svađe. Ili radimo kako treba, ili mene nema. Pritiske sam prestao trpiti još u vrijeme Televizije Tuzla. To je bio period koji se ne prepričava, nego prešuti uz kratko, ne ponovilo se. Haos takav da ga papir ne bi podnio. A opet, iz tog haosa izašli ljudi koji su mi danas prijatelji. Valjda tako ide, iz najgoreg se izvuče ono najbolje, ako imaš sreće.
Listam vijesti. Mladić iz Gračanice razbio automobil, prijetio komšiji i djetetu. Tužilaštvo traži pritvor. I ne možeš da se ne zapitaš, koliko je još takvih oko nas? Ljudi tankih živaca, napetih kao struna. Samo čekaš kad će puknuti. A svi nešto hodamo pored njih, kao da je to normalno.
Skrolam dalje, bježim od vijesti u nadi da ću naći nešto što liči na život. Iskoči Ifeta Mejremić, moja sevda iz Kasabe. Kaže, “Ako ja neću sebi prirediti da mi bude dobar dan, pa ne treba ni da živim.” I tu staneš. Jer žena je u jednoj rečenici rekla ono što filozofi razvlače na knjige. Kratak je život, kaže.
Možemo li tako živjeti? Možda ne uvijek. Možda će se nešto ispriječiti, možda će dan biti jači od nas. Ali jedno možemo, probati. A probati, ruku na srce, ništa ne košta.
Vidim kolegica Enisa, novinarka BHRT-a, promoviše posljednju knjigu na sajmu u Sarajevu. Enisa je ona rijetka sorta,vjerovatno najbolji pisac među novinarima i novinar među piscima. Ne odustaje. Ulaže i vrijeme i novac i živce u ono u šta vjeruje. I to je lekcija koja se ne predaje na fakultetu, ako ti nije stalo, nemoj ni počinjati.
Dan prođe. Kod BKC-a, fazan. Svake godine isti scenarij. Sezona parenja. Dođe, šeta, udara u staklo misleći da s druge strane ima rivala. Gledam ga i kontam, koliko je ljudi završilo isto tako, jureći nešto što zapravo ne postoji? Nagon je čudo. Razum, očigledno, često kasni.
Krećem kući. Kiša i dalje pada, sad već ozbiljno. Svratim do Binga po sitnice. Gledam cijene, buranija 14 maraka, poleći file 11. Došlo vrijeme da je buranija luksuz, a file skoro pa svakodnevnica. Samo, jedna stvar se ne mijenja, buranija će uvijek biti buranija. Kao što će i ljudi koje tako zovemo ostati isti, bez obzira na trenutnu tržišnu vrijednost.
Na kraju, sve se nekako svede na isto, na male, tihe izbore koje pravimo dok kiša pada i dan prolazi mimo nas. Na to hoćemo li nahraniti mačka na vrijeme, nazvati ljude koje poštujemo, skloniti se od haosa ili mu opet dati šansu da nas proguta. Svijet oko nas neće naglo postati mirniji, ni ljudi stabilniji, ni cijene razumnije. Ali mi možemo odlučiti da budemo barem malo bolji nego jučer, sebi podnošljiviji, drugima lakši. A to je, na kraju, sasvim dovoljno da se kaže, vrijedilo je.
(V.M.)