Foto: Balans
Četvrtak je, 23. april. Svanuo je baš onako kako proljeće zna da prevari, sunce te mami vani, a vjetar te šamara čim promoliš nos. Jutro prohladno, ali u svijetu moga mačka nema krize srednjih godina ni ekonomske neizvjesnosti. Njega ne zanima vremenska prognoza, niti to što vjetar siječe do kostiju. Njegov univerzum je sveden na dno zdjelice. Kad se to ispuni, on se sklupča i zaspi, dokazujući po ko zna koji put da je evolucija kod životinja otišla u mnogo pametnijem smjeru nego kod nas.
A mi? Mi krećemo u dan koji je već unaprijed obilježen olovnim težinama.
Crna hronika od sinoć nije samo vijest, ona je onaj mučni čvor u stomaku koji ne pušta. Čovjek ubio suprugu, pa presudio sebi. Tragedija koja nema dno, pogotovo kad čuješ da je ta ista porodica već ranije sahranila i kćerku i sina. Postoje sudbine koje su toliko teške da se čovjek zapita kako zemlja uopšte drži takav teret, a da ne pukne.
Ipak, posao ne čeka na filozofiju. Idemo pred Tužilaštvo. Tamo već standardna postava, Ahmet, Anela, Šeha i Želja. Želja odmah pita za mačka. Valjda mu priče o njemu dođu kao neka terapija u ovom mračnom dekoru. Anela, drugarica i kolegica po postulatu, onaj tip osobe na koju se možeš osloniti i kad gori, zanima se o kakvom je to mačku riječ. O gladnom, Anela, o gladnom. To je jedini iskren opis svakog mačka na planeti. Anela je inače onaj dobri soj ljudi, vrijedna, kolegijalna, a kad joj znaš i majku, gospođu i druga, jasno ti je da iver ne pada daleko od klade. Geni su čudo, pogotovo kad su dobri.
Završimo izjavu, Ado ode svojim poslom, i zamalo da privatizuje opremu. „Odnese mi bubicu!“, povika Blicko. I zbilja, ostala okačena na kragni, kao neki tehnološki parazit. Vrati je, šta će.
Prije toga, snimamo psihologa na istu temu. Imam tu neku teoriju da svakom dobrom psihologu fali poneka daska u glavi. Ne mislim to zlonamjerno, naprotiv. Baš taj nedostatak im omogućava da naprave prolaz do tuđih rupa u duši. Moraš malo i sam biti načet da bi razumio slomljene.
U povratku, sretnem ministra, zvat ćemo ga Gazdić. Čovjek je stvarno prodisao resor. Kultura i sport u Tuzlanskom kantonu konačno ne izgledaju kao siročad na budetskoj sisi zvanoj dojka. Stipendije, manifestacije. Evo sad i Književni susreti „Derviš Sušić“. Lijepo je to. Nagrada od 3.000 KM i statua za najbolje djelo u 2025. godini. Sušić je to zaslužio, a i mi smo zaslužili da se malo više priča o slovu na papiru, a malo manje o crnim hronikama.
Sretnem i Samira, zvat ćemo ga Neimarlija. Izgrlismo se k’o da smo iz rovova izašli. Kaže mi, „Moraš ranije objavljivati tekstove“ Rekoh, idu u osam svaku večer, ko švicarski sat. „Ranije ti to, ranije“, savjetuje on bratski. Valjda narod voli lako štivo i dozu ironije uz večeru.
Kraj radnog dana, put kući, ali ne može bez onog ali. Svratim na benzinsku da napumpam gumu. Svakih 15-20 dana, ista priča. Moj golf, taj vječiti saputnik, ko da ga anđeli ljuljaju dok vozim, ali malo – malo, pa mu nešto zatreba. Valjda i on, kao i onaj moj mačak s početka priče, samo traži malo pažnje i da ga se nahrani onim što mu treba.
I tako, između mačka koji vjeruje da je smisao života u punoj zdjelici i nas koji smisao tražimo po tužilaštvima, crnim hronikama i praznim gumama, negdje se provuče i odgovor, samo ga često ne želimo čuti.
Možda evolucija zaista jeste bila darežljivija prema životinjama. Njima je dala instinkt, a nama iluziju kontrole. Oni znaju kad je dosta, mi stalno mislimo da nije. Oni zaspu kad se najedu, mi budni ležimo i prežvakavamo dan, vijesti, sudbine koje nisu naše, a opet nas bole.
I taman kad pomisliš da je sve preteško, pojavi se neko ko pita za mačka, neko ko savjetuje da pišeš ranije, neko ko vrati kulturu na mjesto koje zaslužuje.
Možda ne možemo promijeniti crne hronike, ni vjetar koji šamara čim izađeš vani. Ali možemo birati da li ćemo, poput mačka, znati stati kad je dovoljno. Ili barem pokušati.
A do tada, nasuti gorivo, napumpati gumu i gurati dalje. Jer, koliko god život bio tvrd, još uvijek se nekako kotrlja.
(V.M.)