Foto: Balans
Srijeda je, 22. april. Jutro je svanulo neraspoloženo, onako sivo i ljepljivo, kao da mu se nije ni ustajalo. Palim kuhalo, sipam hranu mački, a ona me gleda onim pogledom, šta je ovo? Na kesici piše fish. Gladna zvjerka neće ribu, traži dostojanstvo. I šta ću, prije prve kafe, pravac na benzinsku po piletinu. Dok on prede u postprazničnom deliriju, ja srčem kafu i osjećam onaj poznati trnac niz kičmu, neraspoloženje ničim izazvano, a svakim danom opravdano.
Put do posla me vodi pored BKC-a. Tamo naš heroj, Komunalac, skuplja ostatke sinoćnje visoke kulture. Nevjerovatno je to kod nas ljudi uđu unutra, napiju se umjetnosti, pa onda tu istu kulturu u obliku flašice vode ili prazne kutije cigara ispljunu na trotoar. Valjda misle da je kanta sa kesom samo instalacija savremene umjetnosti, a ne mjesto za smeće.
A mrak? Mrak je u Tuzli najpravednija institucija. U Par Selu sinoć opet nestalo struje.
Zamišljam nekog Parseljana, romantika u pokušaju, kako oko osam navečer šapuće ženi, „Hoćemo li malo ugasiti svjetlo, da ti nešto pokažem?“.
Nije ni završio rečenicu, Elektrodistribucija mu ispuni želju. Nestade struje, nestade i volje.
Zove dežurne, kažu, ekipe su na terenu. A na drugom kraju žice, onaj što se javlja raportira šefu, „Hrvati u Par Selu opet u mraku!“.
Šef odgovara: „Nemaju ni Bošnjaci u Pascima.“
Dobro je, odlično. Dočekali smo sistem bez diskriminacije, jer u mraku smo svi isti.
Radni dan me vodi do azila za pse. Dvjesto njuški, dvjesto sudbina i šaka volontera koji daju sve što imaju. Psi im vraćaju lavežom koji, ako dovoljno dugo slušaš, zvuči baš kao čista ljubav.
Završim snimanje, ogladnim, pa trk po dva fensi burgera. Cijena? 22 marke. Sitnica. Dok čekam to remek djelo modernog roštilja, svratim do Ramiza. Čašica razgovora nas, naravno, zakuca za cijenu buranije od 14 maraka po kili! Ježimo se obojica od poljoprivrede, ali po ovim cijenama, buranija polako postaje statusni simbol.
Vijesti dana, poskupli kondomi u svijetu, a u Doboj Istoku komšija komšiju pretukao motkom.
Dok nam se zbog bliskoistočne krize i kondomi pretvaraju u luksuznu robu, postaje jasno da će onaj svijet, takozvani ahiret, uskoro biti jedino mjesto gdje se može proći jeftino. Da je ljubav opasna po novčanik znamo, ali u Doboj Istoku su shvatili da je komšijska pažnja još skuplja, pa se nesuglasice rješavaju motkom i davljenjem kao u srednjovjekovnim sapunicama. Tužilaštvo sad traži pritvor, dok psihijatrija vapi za proširenjem kapaciteta jer su slobodni termini rjeđi od poštenog političara. Izgleda da nam je kolektivna dijagnoza jedina besplatna stvar koja je preostala, samo što nas nema ko pregledati.
Gledam ove naše medijske hodnike. Lica prolaze, odlaze u penziju, mijenjaju profesije, bježe preko granice. Sjetih se kolegice, zvat ćemo je Selma. Pisala, slikala. Nikad nametljiva, uvijek dobronamjerna, uvijek tu. Radila i u stranci, a ko nije radio PR. strankama ne zna šta znači patnja i ubijanje u pojam. Udala se za ministra, sada nije ministar, ali jeste muž i čojk. Nekad vodio bitke s Mehom Terzićem, danas samo one u krugu porodice.
A šefica? Direktorica prijekog pogleda ode na hidžamu. Ko nije bio na hidžama partiju, taj ne zna šta je užitak puštanja loše krvi u ime mira u preduzeću. Izlazi, i baca zadnju komandu, „Manje puši!“. Kontam u sebi, popušio sam ja odavno!
Poslijepodne je rezervisano za politiku. Stranka za BiH promoviše politički transfer i nove članove. Glavne zvijezde promocije su bili dojučerašnji ključni ljudi DF-a. Ambijent radan i užurban, a kolegica Azra s RTV TK neumorno snima svaki detalj, opravdavajući epitet jedne od najvrijednijih novinarki na terenu. Tu je i Ćuda, koji je, baš poput mene, došao vođen čistom radoznalošću da iz prve ruke svjedoči zvaničnom prelaženju u nove redove. Gledajući poznata lica u novim bojama, ostaje onaj specifičan predizborni ukus u ustima dok pratimo kako se politički dresovi mijenjaju brže od sezonskih trendova.
I tako, dok ispraćam ovaj sivi 22. april, shvatam da smo mi zapravo majstori preživljavanja u nemogućim uslovima. Između buranije koja košta kao gram šećera što se uzima na nos, i kondoma koji postaju ozbiljna investicija, nama je preostala samo ta naša, domaća dijagnoza koju ljubomorno čuvamo.
Sutra će opet mačka glumiti aristokratiju, a Komunalac skupljati naš sinoćnji nedostatak kulture. U Par Selu i Pascima mrak će nas, po običaju, bratski i bez diskriminacije ujediniti. Možda je šefica u pravu za hidžamu, da bar lošu krv pokrijemo kad smo već sve ostalo pustili niz vodu. A ta zabrana pušenja? Džaba joj, jer u zemlji gdje je buranija luksuz, a motka instrument demokratije, mi smo odavno kolektivno popušili.
Vidimo se u mraku, tamo barem nema razlika.
(V.M.)