Foto: Balans
Jutro je, subota. Sunce poranilo, razlilo se po prozorima prije nego što sam stigao otvoriti oči. Alarm, naravno, kasni tačno jednu minutu, taman toliko da imam iluziju da sam se probudio sam od sebe. Mačak nema tih iluzija. Njegov sat je precizniji od švicarskog, a doručak je pitanje dostojanstva, ne rasporeda.
Kafa je već ozbiljnija stvar. Ona nije napitak, ona je sporazum sa stvarnošću, popij je i prihvati dan takav kakav jeste. A dan je, kao i obično, pun vijesti koje bi čovjek najradije reciklirao prije nego ih uopšte pročita.
Subota, snimanje, Tuzla. Penzioneri na ulici.
Dok slažem opremu, sjetim se jednog političara od prije desetak godina. Na pitanje može li narod izvaditi iz sivila i neimaštine, odgovorio je mrtav – hladan, „Mog’o bih ga izvadit’.“ I stvarno, evo ga narod i dalje čeka da ga neko izvuče, kao da je zapao u kanal, a ne u sistem, a pomenuti političar ga je vjerovatno u međuvremenu izvadio.
Na protestu, skroman odziv. Toliko skroman da bi čovjek mogao svakome zapamtiti ime, prezime i matični broj. Ali nije stvar u brojkama. Nikad nije ni bila. Stvar je u tome kako preživjeti mjesec sa 660 maraka, a da pri tom ne izgubiš i ono malo dostojanstva što ti je ostalo.
Subota u Tuzli, zadnja u mjesecu. U nekoj drugoj, uređenoj zemlji, ovo bi bila vijest dana. Kod nas, fusnota. Šačica penzionera stoji na asfaltu i traži ono što zvuči kao luksuz, normalan život.
Slušam Sabahu, Seada, Sonju. Njihove priče nisu statistika, nego anatomija preživljavanja. „Prvo platim račune… ono što ostane, nešto za lijekove“, kaže Sabaha. Između te dvije rečenice stane čitav radni vijek. I to onaj koji je izgradio fabrike, ceste, gradove koje danas gledamo kako se polako krune.
Sonja pita ono što bi svako normalan pitao, zašto nakon 40 godina rada moraš zvati dijete u Njemačkoj da ti uplati za režije? Kako smo došli do toga da je dijaspora postala neformalno ministarstvo socijalne zaštite?
Podaci koje iznose zvuče kao loša šala. Penzioner godišnje, 9.100 KM. Oni koji odlučuju o njegovoj sudbini, do 95.000. Deset puta više. Jaz nije više socijalni problem, nego geografska pojava. Kao kanjon. Samo bez mosta.
Ipak, nije najgore to što vlast troši. Na to smo, ruku na srce, oguglali. Najgore je što su oni koji bi trebali vikati, utihnuli. Gdje su studenti? Gdje su radnici koji će sutra stajati na istom ovom mjestu? Gdje su oni hrabri komentatori sa društvenih mreža koji ruše vlade između dvije kafe?
Izgleda da je najteži put u ovoj zemlji onaj od tastature do ulice.
Političari ne vladaju jer su jaki. Vladaju jer smo mi tihi. Jer smo pristali na to da je normalno nenormalno. Jer smo prihvatili da je borba tuđi posao.
Penzioneri to očito nisu prihvatili. Oni dolaze. Opet i opet. Uvijek isti, uvijek uporni. Kao podsjetnik da dostojanstvo nije kategorija koja se ukida zakonom.
Poslije protesta, doručak. Ili ručak. Ili nešto između, jer kod nas vrijeme obroka zavisi od života, ne od sata. Subota je rezervisana za ćevape kod Zlaje. Zašto baš tamo, ne znam. Možda zato što su bolji. A možda zato što je tradicija jedina stvar koja još funkcioniše bez kašnjenja.
Poslije ćevapa, realnost. Pos’o čeka. Piši, briši, piši opet. Kao da i tekst, baš kao i sistem, moraš stalno popravljati, a nikad ga do kraja ne popraviš.
Pred kraj dana, Bingo. Lista kratka, račun dug. Devedeset maraka. Gledam kesu, gledam račun, pokušavam naći logiku. Ne ide. Jedino što ima smisla je hrana za mačka. Bez toga, znam, nisam dobrodošao u vlastitu kuću. On barem ima jasan sistem vrijednosti.
Za kraj dana, vijest koja ne traži komentar, ali ga uporno izaziva.
U Kazneno-popravnom zavodu Tuzla, više zatvorenika i pritvorenika već danima štrajkuje glađu. Ne zbog hira, nego zbog odluke uprave da zabrani unos lijekova i vitaminskih dodataka koje su im ranije dostavljale porodice. Terapija je tako, administrativno, pretvorena u privilegiju.
Zatvor, s druge strane, nema kapaciteta da to nadomjesti. Pa se sistem sveo na jednostavnu logiku, ako nema izvana, nema nikako.
I onda, paradoks, u javnost izlaze fotografije zatvorenika sa mobilnim telefonima, aktivnih na društvenim mrežama. Kao da je red stvari potpuno izvrnut, osnovno se uskraćuje, sporedno cvjeta.
Ako je zatvor ogledalo sistema, onda slika nije nimalo nejasna. Pravila postoje, ali ne služe svima isto. I dok se neko bori za lijek, neko drugi bez problema hvata signal.
Dan se zatvara kako je i počeo, vijestima. Dok pošem redove koje čitate, na televiziji prilog o penzionerima. Isti oni ljudi koje sam jutros gledao. Isti glasovi, ista pitanja. Samo što sada dolaze iz ekrana, malo tiši, malo udaljeniji.
Možda je to naša najveća vještina, da stvarne probleme pretvorimo u televizijski sadržaj. Da ih gledamo, klimnemo glavom i nastavimo dalje.
A sutra je novi dan. Sunce će opet poraniti. Alarm će opet kasniti minutu. Mačak će opet znati koliko je sati.
Samo se bojim da će penzioner i sutra biti na istom mjestu. I čekati da ga neko konačno izvadi. A izvadit će ga.
(V.M.)