Foto: Balans
Petak je, onaj specifični tuzlanski, koji ne priznaje sporu kafu i lagan ritam. Sat otkucava 05:20, alarm udara jače od savjesti, a moj mačak, inače glavni u kući, ni uhom ne mrda. Vakat je. Dok se grad još proteže u snovima, kafa služi kao jedino legalno gorivo za dan koji se već sada čini predugim.
Krećem na posao. Prvo javljanje u sedam sati. Kolegica spremna. Zvat ćemo je Amra. Amra je onaj tip osobe kojeg bi nauka trebala proučavati, nasmijana u sedam ujutro, bez ijednog ovaj ili onaj u rečenici. Dok se ja još borim s gravitacijom sopstvenih kapaka, ona sipa optimizam kao da je jutarnji program vrhunac zabave, a ne borba za budnost. Da pogriješi, čovjek bi joj povjerovao. To je taj dar, kad si toliko prirodan da ti i lapsus zvuči elegantno. A nije ga bilo.
Pauzu koristim za popravni ispit iz kofeina u obližnjem kafiću. Unutra, dim se nožem može rezati. Scena kao iz starih filmova, prije nego što su zakoni odlučili da nam pročiste pluća. Meni ne smeta, taj miris spaljenog duhana i prve jutarnje kafe ima neku sjetnu, domaću notu koja te podsjeti da si još uvijek tu, u Tuzli, gdje se pravila polako mijenjaju, ali navike nikako.
Vreva donosi i prve vijesti. Tužilaštvo traži pritvor za Tuzlaka koji je iz sefa supermarketa posudio 19 hiljada maraka. Kažu, osuđivan više od 30 puta. Čovjek ima impresivan CV, ruku na srce. Razmišljam, treba i za to imati želudac, malo pljačkaš, malo brojiš rešetke, i tako u krug. Karijerni put koji definitivno nije za svakoga, ali on se ne predaje.
Oko podne, kafa s Dinom. Standardna postavka, red posla, red lafine, čisto da se održi balans. U tom se zaustavlja crni džip. Iza sunčanica nasmijano lice, Devleta s RTV TK. Na godišnjem pa ubija vrijeme. Devla ne samo da suvereno vlada domoljubnim manifestacijama, nego i volanom te mrcine od auta. Ko god kaže da je kriza u medijima, očigledno nije bio na tuzlanskim ulicama u podne.
Dok sjedimo, policija radi svoj dio posla bez puno filozofije. Pišu kazne redom, bez razlike i bez emocije. BMW, Porsche, Škoda, svi su jednako pogrešno parkirani kad su na pogrešnom mjestu. Nema privilegija, nema gledanja kroz prste. U tom trenutku, zakon djeluje kao rijetka stvar koja još uvijek važi isto za sve. Kratko traje taj osjećaj, ali dovoljno da ga primijetiš.
Pazarni je dan. Gužva kod Gradske pijace podsjeća da se neke stvari decenijama ne mijenjaju. Pored puta kreč i živina. Gledam onog horoza u kavezu i kunem se da je isti onaj od prije deset godina. Možda je i on postao institucija, vječni čuvar mosta s kipovima.
Kad smo kod kipova, okačim sliku na stranicu, a prvi komentar me odmah vrati u realnost, „Zašto Franjo Leder nema spomenika poput Ismeta i Meše?“ Šta da kažem gospođi? Ne postavljam ja spomenike, ja ih samo slikam, ali u državi gdje su spomenici često važniji od živih ljudi, pitanje čak i ima smisla.
Pred kraj dana, stiže vijest iz Kreke. Zapošljavaju više od 300 radnika. Traže se bageristi, vozači, kopači, ali ne lezi vraže, niko neće u jamu. Pod zemljom je mrak, a mi smo se nekako navikli na svjetla ekrana i kancelarija. Svi bi hljeba, ali niko ne bi komad hljeba sa sedam kora.
I za kraj, šećer u prahu, Vlada FBiH proglasila dva neradna dana za Prvi maj. Petak i subota. Svi trljaju ruke, planiraju roštilje, jedino mi u medijima znamo da praznik postoji samo na kalendaru. A dodatni udarac? Neće raditi ni Bingo.
S posla svratim neni. Kafa, pa ko koga bolje čuje i razumije. Pitam pije li redovno lijekove, a ona već ode svojim putem. Priča teče negdje između sjećanja i sadašnjosti. Kaže kako je s rahmetli mužem zvanim čojk išla na vašar u Puračić 1961. godine, tek rodila drugo dijete. Glas joj oživi dok se prisjeća pjesme koja je tada svirala pod šatorom.
“Sad ću ići pitat’ oca što je pica rutava ko ovca.”
I tu shvatiš, dok mi brojimo vijesti, kazne i neradne dane, neko i dalje živi u uspomenama koje su glasnije i stvarnije od svega što se danas dešava.
I tako prođe još jedan tuzlanski petak. Od prve kafe u pet ujutro do posljednje kod nene, između vijesti, kazni, planova i neplaniranih susreta. Grad diše svojim ritmom, tvrdoglavim i poznatim, gdje se sve mijenja taman toliko da primijetiš, ali nedovoljno da te iznenadi.
Mostovi stoje, kipovi čekaju neka nova pitanja, policija piše kazne, a onaj horoz u kavezu i dalje prkosi vremenu kao da zna nešto što mi ne znamo. Možda je tajna u tome da se ne žuri previše, čak ni petkom koji ne priznaje spor tempo.
A mi? Mi ćemo i sutra isto. Kafa, posao, priče i uspomene. Jer na kraju, između svega što jurimo i svega što propuštamo, ostaje samo ono čega se možemo sjetiti, i neko kome ćemo to ispričati.
(V.M.)