Foto: Balans
Petak je svanuo u 5:20. Dok se normalan svijet još okreće na drugu stranu, moj jutarnji alarm ne čeka. Prva kafa se kuha u polumraku, a mačak me gleda onim svojim poluzatvorenim očima, vidno uvrijeđen što ga iko budi u ovo doba. Pospan on, pospan ja. Poslije kafe, krećem na posao. Srećom, Amra nije pospana. Ona šiba na prvu, spremna i čila, priča rano ujutro s takvom artikulacijom kao da je uveliko podne. Dok ja još pokušavam locirati vlastite misli, nas dvoje već duboko gazimo u teme o umjetnosti i humanosti. I idu, stvarno idu jedno uz drugo. Čovjeku odmah lakše padne rano ustajanje kad dan počne nečim što ima smisla.
A onda te stvarnost, po običaju, lupi mokrom krpom po glavi.
Idemo na snimanje. Autoškole na nogama, negoduju zbog novog pravilnika ministarstva. Zamisli ti tog čuda, kandidati će odsad morati znati koristiti i računar! Nije više dovoljno samo smotati puni desni i pogoditi polazak pod ručnom, sad se treba i prijaviti online u sistem. A mi, sudeći po genetskom kodu, sistem organski ne podnosimo. Dobar nam je samo dok ne dira nas. Čim nas neko pokuša uvesti u red, mi se otimamo ko divlji konji. Novine, zakone i modernizaciju volimo isključivo teoretski, dok uz kafu raspredamo kako je „tamo negdje na Zapadu sve uređeno“. Kad se vratimo kući, ipak nam je najdraži naš haos i dobro provjereni mutan plićak. Vidjećemo hoće li se ministar izboriti sa našom urođenom alergijom na red, ili će volan ipak ostati u mutnom.
Nakon te doze državne administracije, bježim na kafu s Omerom i Dinom, a onda pravac Zvornik. Obišli smo danas nekoliko zvorničkih sela. Čudan je to osjećaj. Mjesta u kojima života ima, a zapravo ga nema. Kuće nove, fasade utegnute, avlije počešljane, kapije od kovanog gvožđa sjaje se na suncu. Svega ima, domaćinski urađeno. Samo nema ljudi. Nema one najvažnije, dječije graje. Djeca iz ovih prelijepih krajeva danas se igraju negdje drugo, po parkovima Njemačke, Austrije, Amerike… Ostale su prazne, skupe kulise i tek poneki povratnik da čuva ovce i uspomene.
Da razbijemo sjetu, sjedamo u restoran Burun na jezeru Divič. Kafa, pa palačinak da nas malo zasladi i vrati u život. Objekat prelijep, pun naroda, vrišti od dječijeg smijeha. Bude ti drago, makar na trenutak, vidjeti da negdje još ima živosti.
U povratku, klasična bosanska scenografija. Srećemo jarana, zbat ćemo ga Dževad. Čovjek je na političkoj sceni oko dvadeset godina. Prošao je sve filtere i sita, a na odijelu ni crne mrlje ni afere. Ovdje, u Tuzlanskom kantonu, on je politiku doktorirao do nivoa atoma. Nije to posao za svakoga. Treba za to imati tone živaca, vagone pameti i bunar sabura. Sve to spakovano u jedno, a preko svega posuta mudrost. Dževad to ima. Zato i traje.
Nazad u Tuzlu stižemo tek poslije pola osam. Žurim, hvatam korak da stignem napisati ovaj osvrt koji upravo čitate, vidim Hazima. Dočekuje goste, priprema neko kulturno dešavanje. Hazim je od onih rijetkih likova koji bukvalno žive za kulturu. Opušten, vazda spreman za šalu, sa specifičnim smislom za humor. A humor je kod nas, znate i sami, opasna enigma. Neki ga razumiju, a ovi što ne shvataju odmah se dure i ljute. Pa im ne bude pravo šta god Hazim ispali. Ali, Bože moj, i to je demokratija. Ne mora ti sve u životu biti po volji. Hazima ili razumiješ, ili ne. Ako ga ne kontaš, potpisujem, nije do njega. Do tebe je.
I tako prođe i ovaj petak. Težak, naporan, skraćen u vožnji i pritisnut nekim teškim mislima o pustim selima, ali prođe. Sve na kraju prođe. Sutra je novi dan, i neka nova nafaka. Nekome ovakva, nekome onakva. Na nama je samo da je dočekamo.
(V.M.)