Foto: Balans
Subota, 30. maj. Dan osvanuo sunčan i topao, kao da je neko preko noći odlučio preskočiti proljeće i odmah uključiti ljeto na najjače.
Nahranim mačka, skuham kafu i pravac posao. Mačak zadovoljan, kafa dobra, a ja još ne znam da će mi put do Čelića trajati vječno.
U 8.20 već krećemo. Tema, jagode. Put preko Majevice. Krivina za krivinom, a na pola puta klizište kod Ban Brda. Neko je postavio betonske prepreke pa voziš kao da polažeš vozački ispit na naprednom nivou. Malo lijevo, malo desno, samo još da neko podigne tablu s ocjenama.
Sreća imam vozačicu za deset.
Od Tuzle do Čelića sat i po.
Stižemo, zovemo sagovornike koje smo ranije dogovorili. Međutim, narod radi. Kažu, Samo da prodamo ove jagode pa ćemo snimati. I šta ćeš, čekaš. U novinarstvu često misliš da ti juriš priču, a zapravo priča juri svoj raspored.
Prvo snimamo jednog momka. Zvat ćemo ga Mujaga. Mlad, vrijedan, ambiciozan. Napustio siguran posao da bi se posvetio poljoprivredi i uzgoju jagoda. Danas bi mnogi rekli da je lud. On kaže da je zadovoljan. Posla ima, para ima, a kad ima rezultata, lakše se podnose i sunce i kiša i bolna leđa. Dok ga slušam, pomislim kako su nekad ljudi bježali sa sela u grad, a danas poneko bježi iz grada nazad na zemlju. Valjda čovjek cijeli život traži mjesto gdje će ga manje boljeti glava.
Kasnije snimamo i mog prijatelja. Zvat ćemo ga Zejćir.
Život ga nije mazio. Naprotiv. Podmetnuo mu je teret kakav mnogi ne bi mogli nositi. Ali Zejćir ide dalje. Kad prođe sezona jagoda, ide na građevinu. Radi, bori se i ne kuka. U vremenu kada se mnogi žale čim im internet uspori dvije sekunde, takvi ljudi djeluju kao podsjetnik da je život uvijek bio borba, samo su se razlozi mijenjali.
I nije Zejćir izuzetak. Takvi su ljudi u Čeliću. Vrijedni, pošteni i prijatni. Oni koji te dočekaju kafom prije nego pitanjem i koji će ti pomoći prije nego što objasniš šta ti treba.
Vrijeme je za povratak.
Usput pišem tekst o Panonskim jezerima. Sezona zvanično počinje za dva dana, ali narod ne priznaje kalendar. Već ima kupača. I pravo da kažem, razumijem ih. Panonika je jedna od onih stvari zbog kojih Tuzlaci imaju pravo na malo lokalnog ponosa. Nemaš more, ali imaš slanu vodu usred grada. Imaš miris ljeta, žamor djece, kafiće, restorane i onu posebnu atmosferu zbog koje čovjek na trenutak zaboravi sve račune koji ga čekaju kod kuće.
A ima i dodatnih sadržaja. Posebno za one kojima kupanje nije glavni razlog dolaska.
Dok pregledam fotografije, vidim prizore iz Sarajeva nakon utakmice Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije. Moj jaran Blicko uručio je fotomonografiju „Srebrenica – Potočari, dokazi genocida“ Esmiru Bajraktareviću, našem reprezentativcu porijeklom iz Srebrenice. Lijep gest. Još ljepše što je mladi fudbaler našao vremena da primi knjigu. U vremenu kratkih poruka i još kraće pažnje, svaka knjiga koja pronađe svog čitaoca zaslužuje poštovanje.
Predveče kući.
Usput svratim neni na kafu.
Kod nje nema uvoda, nema vremenske prognoze ni priče o cijenama goriva. Odmah se prelazi na historiju.
Priča mi o jednoj ženi iz sela koja se, davnih sedamdesetih, rastala od muža zvanog čojk.
„Udarala ga, svašta mu govorila, sovala mu mater. A jest i on pio“, kaže nena.
Sjedim i slušam. Shvatim da su ljubavne priče nekad bile mnogo jednostavnije. Nije bilo društvenih mreža, statusa veze ni emotikona. Samo dvoje ljudi, malo ljubavi, malo svađe i, očigledno, poneka letva preko leđa.
Popismo kafu.
Ja kući, a nena nazad u svoja sjećanja. Tamo gdje su svi još mladi, gdje se ljudi odavno umrli i dalje sastaju na seoskim putevima i gdje vrijeme ne prolazi istom brzinom kao kod nas.
Tako prođe još jedna subota.
Pomalo naporna, pomalo teška, ali ispunjena ljudima i pričama. A kad bolje razmislim, čovjek na kraju dana i nije ništa drugo nego zbir priča koje je tog dana čuo.
Sutra je novi dan.
Vjerovatno neće biti lakši.
Ali će sigurno donijeti neku novu priču.
I to je sasvim dovoljno.
(V.M.)